Iz
gluhog ugla
Andrija
Žic
NE MORATE BITI ANĐELI - BUDITE LJUDI!
Smučili mi se ovi umilni, srcedrapateljni vapaji «Hvala ti, moj dobri
anđele!», ova kampanja koja – bez obzira na humane motive onih koji su
je pokrenuli – teško vrijeđa naše dostojanstvo, ponizuje i sramoti ljude
s invaliditetom.
Ne mogu vjerovati da je to krenulo iz jedne organizacije invalida, ne
razumijem kako svi: Savez invalida, Vladino povjerenstvo za osobe s
invaliditetom, političari i ostali, mirno, bez prigovora i prosvjeda ne
samo dopuštaju, već i podržavaju ovakav pristup problemima invalidnih
osoba.
Apeliranje na dobro srce, zazivanje tuđe samilosti, pružanje ruke…Pozivi
da se osobe s invaliditetom «toleriraju», to jest podnose (kao nužna
nevolja). Zar je to način djelovanja u ovo vrijeme općeg prihvaćanja
Standardnih pravila UN, u času kad se u Općoj skupštini Ujedinjenih
naroda bije bitka za donošenje Konvencije o pravima osoba s
invaliditetom (i to, čini nam se, bez sudjelovanja Hrvatske).
Dok države u svijetu donose zakone koji osobe s invaliditetom štite od
diskriminacije, da bi u duhu pravednosti i općih ljudskih prava imali
iste šanse, iste mogućnosti i isti tretman kao svi građani – mi ih
želimo učiniti ovisnima o milostinji, o nečijoj anđeoskoj dobrohotnosti.
Djelatnici iz udruge koja je pokrenula ovu «anđeosku» kampanju stavili
su na svoje su bogate web stranice (i ne pitajući nas) izdanja Saveza
gluhih - Standardna pravila i Američki zakon o osobama s invaliditetom (Americans
with Disabilities Act). Ne smeta nam to, ali zar čitanjem tih materijala
oni nisu shvatili kako problemi osoba s invaliditetom, njihova ljudska
prava i odnos prema njima, nisu stvar karitasa ni nečije anđeoske
samilosti, već se mogu i trebaju rješavati pravnom regulativom i odgojem
javnosti za stvaranje jedne ljudske kulture u kojoj će invalidne osobe
biti ravnopravni subjekti, a ne objekt tuđe dobrohotnosti. Umjesto
anđela – krampusi sankcija za one koji se u tu kulturu ne žele uklopiti!
U društvu koje se gradi na načelima ljudskih prava i ravnopravnosti za
sve, anđeli neće biti potrebni. Neće trebati (kao na TV spotovima)
tražiti jakote da odgurnu parkirana vozila s nogostupa, ni anđeoske
dušice da povedu slijepca preko ulice ili da komuniciraju s gluhima, jer
problemi će nestati čim ljudi budu – ljudi!
TRUBITI ILI NE TRUBITI – PITANJE JE SAD!
«Iz stručnog ugla» inženjer Darko Viličić, ekspert za promet, u
«Večernjem listu» od 21. listopada o.g., savjetuje vozačima da se služe
i trubom u prometu. «Trubiti se smije, ali sa svrhom…»
Poučava ih kako nije točno da je uporaba trube zabranjena u naseljenim
mjestima. Zakon čak zahtijeva da se trubi ako je to potrebno zbog
sigurnosti prometa, npr. ako su pored kolnika djeca koja ne obraćaju
pozornost na kretanje vozila.
Kao drugi razlog navodi upozoravanje na namjeru pretjecanja, pa ulaženje
u nepregledan zavoj (izvan naselja).
«Iz gluhog ugla» mi se bojimo da bi se ovakvi savjeti mogli obiti o
glave nas s gluhim ušima.
Što ako su djeca, ili odrasli, na kolniku gluhi? Hoće li vozač mirne
savjesti voziti dalje nesmanjenom brzinom, uvjeren da ga pješaci čuju pa
će se u posljednji čas maknuti? Što ako je vozač u automobilu gluh, pa
ne čuje zvuk iza zavoja ili ne primjećuje da ga netko želi zaobići.
Događa se nama gluhima da nas na uskoj cesti dovedu u opasnost
pretječući nas izenada, bez upozorenja – vjerojatno to čini netko tko se
pouzdaje u sirenu svog automobila…
Biciklisti i motociklisti pogotovu mogu biti prava opasnost za gluhe
pješake (i za sebe!) – osobito kada jure uskom pješačkom stazicom na
nasipima uz rijeke ili potoke. Hoće li se oni uspjeti na vrijeme
zaustaviti ako je pred njima gluhi pješak, osobito postmeningitičar koji
tetura pa im se može iznenada naći na putu? Oni dakako zvone i buče, ali
ne računaju na gluhoću pješaka.
Ne bismo li mi gluhi morali u novinama reagirati na ovakve «stručne
savjete»
«gluhim savjetima»?
PRVO NAM DALI FAKSOVE, A SAD DAJU - TELEFONSKE BROJEVE!
Zahvalni smo našem Savezu i svima onima koji su pomogli da svi mi gluhi
pomalo dođemo do faks-aparata. Velik je uspjeh što će ta sprava
vjerojatno biti uvrštena među pomagala koja se daju preko zdravstvenog
osiguranja.
Fax je za nas prava stvar. Mi to znamo - ali javnost očito ne zna. U
medijima i svim informativnim materijalima nude nam se samo – telefonski
brojevi!
Pogledajte novine: u «Gradskom vodiču» samo telefonski brojevi, čak i uz
adrese bolnica, hitne pomoći, vatrogasaca, policije. Krajem listopada
Večernjak je čitateljima darovao knjižicu s adresama važnih zdravstvenih
ustanova – opet bez fax brojeva! (Hitna pomoć i policija, doduše,
otvorili su poseban fax broj za gluhe – ali to znadu samo oni gluhi koji
«vise» u Savezu – a u medijima ni spomena o tome!)
Znak koji mi gluhi rabimo za «telefon» duhovito je smišljen, jednak je
znaku za «kabinet Winstona Churchilla». Kad će ljudi shvatiti da nama
telefon znači koliko i proizvodi navedenog kabineta…?
Bubnjanje na gluhe uši:
GROMOGLASNI «GONG»
Onima koji ne znaju što je gong, jer ga nisu nikad čuli ni vidjeli, osim
na špici nekih filmova, reći ćemo da je to metalna ploča u koju se udara
batom pa se zvuk čuje nadaleko.
«Gong» s velikim slovom jedna je domaća udruga koja se brine o ljudskim
pravima i posebno je budna u vrijeme izbora. Zabrinuli se oni da mi
gluhi ne bismo bili informirani kakva su naša prava pa su svom TV spotu
dodali ikonicu tumačice na navodnom znakovnom jeziku gluhi. Ali pritom
su toliko štedjeli prostor ekrana da mi gluhi nismo mogli prepoznati ni
damu koja nam je prevodila, a još manje ma i jednu riječ s njezinih
usana (samo mahanje rukama, uzgred rečeno, ne kazuje mnogo).
Tako je ovo Gongovo «informiranje» ostalo kao gluhome «Dobro jutro!»
Čini nam se da nakon Gonga sada i neki drugi dobrodušni (ili da kažemo
«bezdušni») TV informatori gluhih smanjuju ikone tumačica. Još nisu
pročitali materijale Vijeća Europe iz Strasburga (vidi novu brošuru
Saveza) gdje se dvanaestina površine ekrana (a ne tridesetina kao kod
Gonga) postavlja kao minimum za sliku tumača. Doduše, uz model znakovnog
prevođenja kakav imamo – a to nije znakovni jezik već znakovni hrvatski
(oralni) govor - ni veće ikone ne pomažu. Naša čobanska kultura još ne
prihvaća pismo, titlove, najpouzdanije sredstvo TV sporazumijevanja čak
i za polupismene gluhe!
«VIŠEOSJETILNI PARK ZA OSOBE S INVALIDITETOM»?
Čitamo u novinama («Večernji list», 9. prosinca 2003.) da će sredinom
2004. godine biti na Jarunu otvoren «višeosjetilni park… kome je namjena
prvenstveno edukacija i rehabilitacija (?!?) osoba s poteškoćama vida,
sluha i kretanja…» «Krasit će ga kontrasti i žive boje biljaka te jači
zvukovi, a svi će natpisi biti, osim na latinici, i na Brailleovom
pismu…» «Budući će park biti otvoren i za građanstvo, važan je za
uklapanje osoba s oštećenim osjetilima u zajednicu» (rekla je Lidija
Milošević iz «Dodira»).
Navodno se takvi parkovi već dulje grade u svijetu – ali mi o tome nismo
čuli (i to ne samo zato što smo gluhi!) Baš naprotiv, čuli smo energične
osude pravljenja raznih «specijalnih» prostora, prilaza, i drugih
rješenja «za invalide», jer se time zapravo osobe s invaliditetom
stigmatiziraju i izdvajaju, određuju im se posebni ulazi. U materijalima
Vijeća Europe (publikacija «Pristupačnost – načela i smjernice» iz
1993.) promiče se koncept integrirane pristupačnosti, drugim riječima
«univerzalnog oblikovanja» tako da svi projekti odgovaraju svim
građanima – i onima sa i onima bez invaliditeta.
Bojimo se nije li ovaj «višeosjetilni» park ponavljanje onog lanjskog
gafa s «planinarskom stazom za invalide», kad su zdravi i čili gluhi
pozivani da se služe tom stazom, iako je ona posljednje što im treba.
Čemu ovakvo trpanje ljudi s raznovrsnim invaliditetom, a nikakvim
zajedničkim afinitetima, na iste putove, u iste prostore… Kakva li je to
adaptacija u ovom parku za gluhe: jači zvukovi? Ne će li to rastjerati
slijepe i ostale, koji valjda u parku traže tišinu a ne megafone?
Gospodo – što se tiče nas gluhih unaprijed kažemo: lijep nam je i u
svemu nam odgovara Jarun kakav jest - bez etiketa, bez rezervata.(Ž.)
«MINISTRE, PRODALI BISMO KUĆU, SAMO DA NAŠA DJECA ČUJU…»
Pod ovim je naslovom u «Večernjem listu» od 3. studenoga 2003. novinar
Duško Tadić objavio apel obitelji Špilek, prognanika iz Baranje, koji
traže da smiju prodati obnovljenu kuću u Belom Manastiru i preseliti u
Zagreb. Zašto? Dvjema njihovim gluhim djevojčicama, jedanaestogodišnjoj
Martini i osmogodišnjoj Kristini, tijekom akcije «Dajmo da čuju»
ugrađene su «umjetne pužnice». Zahvaljujući tome: «…Na neizmjernu radost
te djece i njihovih roditelja svijet apsolutne tišine pretvorio se u
svijet divnih zvukova, djeca se normalno razvijaju i uče, socijaliziraju
i normalno uključuju u život».
Ali, tvrdi otac djevojčica, «bez SUVAGA i stručne terapije njihovih
djelatnika moje kćeri nemaju budućnosti» i stoga cijela obitelj mora u
Zagreb.
Ova djeca su zaista sretna ako (sasvim netipično) već uživaju u svijetu
«divnih zvukova» iz «umjetne pužnice» . A to što ipak u normalan život
žele, ili moraju, kroz specijalnu ustanovu – ne zvuči baš «normalno».
Nije normalno ni to što, suprotno svim europskim i svjetskim trendovima,
gluha djeca moraju seliti iz zavičaja da bi došla stručnjacima – umjesto
da bude obrnuto. Osijek nije zapuštena provincija pa vjerujemo da ima,
ili bi trebao imati, stručnjake da tamo pomognu djevojčicama koje tako
lijepo čuju i ulaze u normalan život.
ZA NORMALAN ŽIVOT NIJE POTREBAN NORMALAN SLUH!
U članku o obitelji Špilek, već i u mnogim drugim, ako ne svim, napisima
o gluhima promiče se ideja kako je za normalan život potreban normalan
sluh!
Dragi «normalni», nemojte nas vrijeđati. Ma što vi mislili, život nas
gluhih nije manje normalan od vašeg. Ne mora biti ni manje sretan,
radostan, uspješan, osim ako nam ga vi ne zagorčate svojim predrasudama!
Koliko puta čujemo od ljudi iz našeg gluhog kruga: «Zadovoljan sam
životom, sretan, ni s kim se ne bih mijenjao!»
Evo konkretnog primjera kako često roditelji sreću gluhog djeteta traže
na krivom mjestu:
Otac našeg Jerka Podruga, sada pokojnog predsjednika splitskog Saveza
gluhih, bio je imućan čovjek. Prodao je kuću i imanje, istrošio se
putujući po Europi u uzaludnoj potrazi za lijekom koji će njegovu gluhom
sinčiću vratiti sluh.
Jerko je, dakako, ostao gluh – ali postao sretan i uspješan čovjek!
Izvanredan majstor, ugledan, voljen i poštovan među gluhima i čujućima,
sportaš, ljubitelj mora s vlastitom jahtom…
Njegov otac nije, nažalost, doživio da svog sina vidi kao odrasla
čovjeka, jer je osim novca izgubio i zdravlje pa umro u nepotrebnoj
brizi za «nesretno» gluho dijete…
20. prosinca bit će 10. obljetnica donošenja Standardnih pravila UN
GLUHI SU PRVI «ČULI» ZA STANDARDNA PRAVILA I PREVELI IH!
Zašto se to prešućuje?
Piše mi predsjednik Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih, čovjek koji je
1994. iz Svjetske federacije gluhih donio u Hrvatsku prvi primjerak
Standardnih pravila:
"…unatrag mjesec dana održan je veći broj simpozija, savjetovanja,
okruglih stolova na najvišoj državnoj razini, na kojima smo i mi
sudjelovali - a povod je 10. godišnjica usvajanja Standardnih pravila u
Općoj skupštini UN, zbog čega je 2003. godina i proglašena Europskom
godinom za osobe s invaliditetom. Na svim tim skupovima govornici su se
pozivali na Standardna pravila ili njima mahali – no nitko se nije
sjetio da kaže kako je ta Pravila preveo i prvi izdao Hrvatski savez
gluhih – valjda iz srama ili nelagode da su to baš gluhi učinili, iako
baš naše izdanje još i danas rabe sve organizacije invalida i neki
političari, a tu je i «naša» terminologija – «osobe s invaliditetom»,
koja je prihvaćena kao najbolje rješenje…"
Da, uistinu smo nepunu godinu nakon donošenja ovog dokumenta, rezolucije
UN, krajem 1954., mi u Savezu gluhih pristupili prevođenju. A u to
vrijeme, ratno vrijeme, nitko u Hrvatskoj za Standardna pravila nije
znao ili nije mario. – Svjedoči to činjenica, što su te godine održavani
veći skupovi invalidnih osoba, a nitko ni da spomene taj prevažni akt
Ujedinjenih naroda.
Ne samo što je prešućena uloga Saveza, već je naš prijevod «prisvojila»
(i očito naplatila) jedna prevoditeljska firma čiji se direktor na naš
prosvjed usudio (nadamo se iz neinformiranosti) u novinama reagirati
tvrdnjom da smo mi od njih (a ne oni od nas, kako je zapravo bilo)
prijevod ukrali!
Čuvamo primjerke prvog izdanja – a čuvamo i tekst jednog novinskog
osvrta iz travnja 1995. koji svjedoči ono što bi neki željeli
zaboraviti: hrvatski prijevod Standardnih pravila djelo je gluhih
prevoditelja i grafičara, izašlo u siječnju 1995. iz fototiskarskog
stroja Saveza gluhih u Palmotićevoj.
Evo uvodnog dijela članka objavljenog 24. travnja 1995. u "Glasu
koncila"
(To je prvi članak u hrvatskom tisku koji je upozorio javnost na
Standardna pravila)
Jedna kod nas zanemarena rezolucija Ujedinjenih naroda
SVIJET POSTAVLJA PRAVILA PONAŠANJA PREMA INVALIDNIM OSOBAMA
Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je 20. prosinca 1993.
"Standardna pravila o izjednačivanju mogućnosti za osobe s
invaliditetom" (The Standard Rules on the Equalization of Opportunities
for Persons with Disabilities, Rezolucija 48/96).
U Hrvatskoj mediji nisu ovo ni zabilježili... Zvučat će šaljivo, ali za
ovu važnu rezoluciju kod nas su čuli samo - gluhi. Oni su krajem prošle
godine dobili ovaj dokument od svoje međunarodne organizacije, preveli
ga na hrvatski te upozorili (bez naročitog efekta) mjerodavne državne
organe.
Ovih dana Hrvatsku je posjetio gospodin B. Lindquist, specijalni
izvjestitelj Ujedinjenih Naroda za nadzor nad primjenom "Standardnih
pravila", zajedno s djelatnicima Svjetske zdravstvene organizacije, te
je 28. ožujka održan kratak seminar o primjeni "Pravila".
Trebali bismo se nadati da će sada stvari krenuti s mrtve točke.
Nažalost, škrto i nestručno izvješćivanje domaćih medija o ovom posjetu
pokazuje kako mnogi još nisu shvatili značaj ove rezolucije i s njom
povezane akcije Ujedinjenih naroda na poboljšanju položaja invalidnih
osoba.
Jedna mlada država, koja se nastoji međunarodno afirmirati, ne bi se
smjela olako odnositi prema ovoj problematici. Danas se stupanj
demokracije i kulture nekog društva uvelike mjeri time kako se odnosi
prema svojim pripadnicima s invaliditetom.
Tko su "osobe s invaliditetom"?
"Standardna pravila" odnose se na osobe koje obično nazivamo "invalidi",
"invalidne osobe", "hendikepirani" - ali i šire od toga.
Naime, "invaliditet" se u Pravilima definira kao "velik broj različitih
funkcionalnih ograničenja". Ljudi mogu biti invalidizirani trajnim ili
prolaznim "fizičkim, intelektualnim i osjetilnim oštećenjima,
zdravstvenim stanjem ili mentalnom bolešću".
Umjesto dosad uobičajenih termina "invalidne osobe", "invalidi" (disabled
persons, the disabled) u ovom se aktu rabi isključivo izraz "osobe s
invaliditetom" (persons with disabilities) koji obilježje "invalidnosti"
ne prenosi na (cijelu) osobu.
I pojam "hendikepiranosti" dobiva novo, precizno značenje: "hendikep"
znači "gubitak ili ograničenje mogućnosti sudjelovanja u životu
zajednice ravnopravno s ostalima". Taj izraz opisuje "susret čovjeka s
invaliditetom i njegove okoline." Njime se ističu manjkavosti u okolini,
u društvu koje osobama s invaliditetom ne dopušta ravnopravno
sudjelovanje. (Organizirani gluhi u svijetu, na primjer, izjavljuju kako
nisu "invalidi", jer oni "mogu sve, samo ne mogu čuti", pa se cijeli
njihov problem zapravo svodi na odnos društva prema njima, jer im se ne
omogućuje izobrazba i komuniciranje po obrascima njihove "kulture
gluhih".)
Što su "Standardna pravila" i kako su nastala?
To su norme ponašanja koje države prihvaćaju, s namjerom da ih
primjenjuju i promiču, kako bi svojim građanima s invaliditetom pružile
ravnopravne, jednake mogućnosti (šanse) u životu, poput onih koje
uživaju ostali građani. To, drugim riječima, znači mogućnost izobrazbe,
zapošljavanja, dobivanja informacija, mogućnost sudjelovanja...
"Standardna pravila" rezultat su iskustava stečenih tijekom "Dekade
invalidnih osoba" Ujedinjenih naroda (1983-1992). Ona nisu za države
obvezujuća, ali dobila su široku potporu i postat će međunarodnim
običajnim pravom bude li ih primjenjivao velik broj država. Ujedinjeni
narodi stvorili su mehanizam za nadzor kome je cilj pospješivanje
efikasne primjene Pravila. Specijalni izvjestitelj periodički provjerava
stanje u pojedinim državama i podnosi izvješće odgovaraju}im tijelima
UN.
Što sadrže "Standardna pravila"?
U preambuli određuju se obveze države na stvaranju preduvjeta koji
omogućuju ostvarivanje ravnopravnosti: kako razvijati svijest o pravima,
potrebama, potencijalima osoba s invaliditetom; na koji način putem
javnih medija i informativnih kampanja popravljati sliku koju javnost
ima o invalidnim osobama; kakvu im zdravstvenu skrb, rehabilitaciju,
pomoćne službe i pomagala valja osigurati.
Središnji dio dokumenta nabraja načine ostvarivanja ravnopravnosti osoba
s invaliditetom u raznim područjima ljudskog života: kako osigurati
pristupačnost (fizički pristup i dostupnost informacija); ravnopravnost
u odgoju i izobrazbi, u zapošljavanju, u ostvarivanju socijalne
sigurnosti (privređivanju), u zasnivanju obitelji i u zaštiti osobnog
integriteta; kod sudjelovanja u kulturnim djelatnostima, u športu, u
prakticiranju vjere.
Treći dio bavi se mjerama za primjenu Standardnih pravila koje država
treba provoditi: istraživanja i informiranje o životnim uvjetima
invalidnih osoba, kreiranje politike i planiranje akcija, zakonodavstvo,
ekonomska politika, koordinacija djelovanja, uloga invalidskih
organizacija, izobrazba kadrova, nadzor primjene Pravila, tehnička i
ekonomska suradnja na razini države i u međunarodnim relacijama.
Posljednje poglavlje opisuje mehanizam kontrole od strane Ujedinjenih
naroda.
Koliko je Hrvatska daleko od propisanih standarda?
Neumjesno bi bilo uspoređivati položaj osoba s invaliditetom u ratom
izmučenoj Hrvatskoj i, recimo, u Švedskoj. Jasno je da praktički ni za
jedno od 22 pravila (s oko 150 specifičnih obveza) ne bismo danas dobili
prolaznu ocjenu kad bismo mjerili materijalne izdatke za invalidne
osobe.
Smijemo, naprotiv, analizirati podudarnost naših "ideoloških" stajališta
s onima koje sugeriraju Standardna pravila. Ovdje se radi prvenstveno o
"stanju duha", a to ne mora biti uvijek u svezi s državnim proračunom.
Evo nekih (subjektivnih) zapažanja: 1. Mi sustavno ne pratimo vrlo
dinamičnu evoluciju ideja i načina djelovanja u svijetu. A za napredak
na ovom području apsolutno je potrebna međunarodna razmjena iskustava.
Nacionalne populacije invalidnih osoba malobrojne su da bi mogle biti "autarhične"
(imajmo na umu da svaka skupina ima posebne potrebe; nikakve veze nema,
na primjer, između problema gluhih i slijepih).
2. Lišeni poticaja izvana na mnogim smo se područjima "zaustavili" u
fazama koje su drugi davno apsolvirali. Na primjer:
- još uvijek je materijalno "zbrinjavanje" (mirovine, povlastice i sl.)
ono prvo na što se kod nas pomišlja kao "pravo" rješenje za invalidnu
osobu; tome pogoduju današnje prilike, ali i tradicionalna slika o
invalidu kao čovjeku s ispruženom rukom;
- invalidnost gledamo isključivo kao problem pojedinca koji se rješava
rehabilitacijom; još nije dovoljno prodrla ideja o "rehabilitaciji"
okoline, a bez toga nema uspješne integracije;
- države danas preuzimaju na se odgovornost za poduzimanje akcija u
korist invalidnih osoba - u Hrvatskoj pak kao da je došlo do suprotnih
tendencija (izuzevši možda za tanki sloj invalida domovinskog rata):
država kao da želi ovu brigu prevaliti na Caritas i druge humanitarne
organizacije i institucije. Objašnjenje kako drukčije nije moguće u
današnjim prilikama nije prihvatljivo. Uloga države velika je i u
zemljama gdje se tradicionalno malo izdvaja za socijalne i slične
izdatke. Sjedinjene države su zakonom nametnule svima - poslodavcima,
ustanovama, lokalnim vlastima - rigorozne mjere koje invalidnim osobama
osiguravaju pristup svuda, sva pomagala, zapošljavanje i dr. uz pružanje
sudske zaštite u slučaju diskriminacije. Standardna pravila su zapravo
jedan velik popis obveza države, ali mnogi od tih zadataka ne traže
neposredne državne izdatke, već samo vodstvo i poticaj.
Osoba s invaliditetom danas više ne smije biti objekt, već subjekt koji
ravnopravno sudjeluje u kreiranju državnih mjera koje se njega tiču. Po
Standardnim pravilima država ništa ne poduzima bez konzultiranja
organizacija invalidnih osoba. Teško bi bilo reći da se ovakva praksa
provodi kod nas, jer je "odumrla" čak i Vladina komisija za invalide,
koja je okupljala zastupnike nekoliko organizacija invalida.
Standardna pravila trebali bi imati stalno u rukama političari, državni
dužnosnici i službenici, učitelji, gospodarstvenici, stručnjaci svih
profila, svećenici... Primjena tih Pravila nije samo stvar humanosti i
društvene pravde već i nužan, mudar potez za brže prihvaćanje Hrvatske u
društvo razvijenih zemalja.
Izvadak iz Standardnih pravila:
Pravilo 12. Religija
Države trebaju poticati mjere za ravnopravno sudjelovanje osoba s
invaliditetom u vjerskom životu zajednica u kojima žive.
1. Države trebaju poticati, u dogovoru s vjerskim vlastima, mjere za
uklanjanje diskriminacije pa učiniti vjerske djelatnosti dostupne
osobama s invaliditetom.
2. Države trebaju podupirati pružanje informacije o pitanjima
invalidnosti vjerskim ustanovama i organizacijama. Države također
trebaju poticati vjerske vlasti da informiranje o invalidskoj politici
uključe u programe izobrazbe za vjerske profesije kao i u programe pouke
o vjeri.
3. Također trebaju olakšati dostupnost vjerske literature osobama s
oštećenjima osjetila.
4. Države i/ili vjerske organizacije trebaju se savjetovati s
organizacijama osoba s invaliditetom kod uvođenja mjera za ravnopravno
sudjelovanje u vjerskim djelatnostima.
Iz gluhog ugla 2. dio
E-mail Žic
|