Mrvice znanja o gluhima

Andrija Žic

IZDANJE HRVATSKOG SAVEZA GLUHIH I NAGLUHIH
ZAGREB, Palmoticeva 4, - tel./fax 48 14 114
(odgovara: Andrija Halec, predsjednik)
Tiskani materijal možete nabaviti na gornjoj adresi.

SADRŽAJ

RAZLIČITI NAZIVI ZA GLUHE
Gluhonijemi, gluhi, nagluhi, osobe oštećena sluha

KOLIKO GLUHIH I NAGLUHIH IMA

KAKO POSTAJEMO GLUHI
Uzroci, gluha djeca gluhih, liječenje, kohlearna implantacija

KAKVI SU GLUHI
Bespomoćni invalidi ili..,"svojstva gluhih", kako oni sebe vide

KOJIM PUTEM U DRUŠTVO
Asimilacija ili poseban put, "kultura gluhih"

KAKO SE GLUHI ŠKOLUJU
Rat metoda, oralizam ili znakovni jezik, bilingvizam;
redovite ili specijalne škole

KAKO RAZGOVARATI S GLUHIMA
Nerazumljiv govor, "filmsko" čitanje s usta, notes, ručna abeceda, znakovni jezik, totalna komunikacija

TUMAČI ZA GLUHE

POMAGALA ZA KOMUNIKACIJU
Slušni aparati, telefon za gluhe, računalo, fax,

SIGNALIZACIJSKE SPRAVE ZA GLUHE
Kućno zvonce, budilica, alarmne sprave, psi

PRISTUPAČNOST NA JAVNIM PROSTORIMA
Natpisi, monitori, indukcijske petlje, telefoni za gluhe

MEDIJI -TELEVIZIJA
Teletekst i obični titlovi, znakovni jezik, posebne emisije

POVLASTICE GLUHIMA - DA ILI NE?
U svijetu, kod nas, popust u prometu, u plaćanju telefona

GLUHI NA RADU
"Mogu sve..." ali kako, zanimanja, zaštitne radionice

KAKO ŽIVE GLUHI
Pod skrbništvom ili..? Socijalni problemi

HRVATSKI SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH
Udruživanje gluhih, povijest naše organizacije, adrese,
članstvo, međunarodne veze.
Najznačajnije djelatnosti: klubovi, kulturna i umjetnička djelatnost, šport, umirovljenici, vjernici. Najznačajnije dosadašnje akcije: u školovanju i profesionalnom osposobljavanju, slušna pomagala, odmaralište, stanovi, izdavačka djelatnost...

Malo drugačiji pogled u svijet gluhih…

Svrha je ovog sveščića da bude mali putokaz u svijet gluhih.
Zamislili smo pitanja koja bi znatiželjnik mogao postaviti pa odgovorili na njih. Kratko i jednostavno.

Mnogi će se iznenaditi slikom svijeta gluhih koju ovdje dajemo. Mi taj svijet gledamo "iznutra", očima gluhih. A iz te perspektive gluhi nisu samo "nositelji defekta". Osim uha mi vidimo i - čovjeka.

Za nas gluhoća nije, kao za većinu onih koji je gledaju "izvana", (samo) tragedija, očaj, osamljenost - s rehabilitacijom sluha i govora kao jedinom daskom spasa.

Mi gluhoću ne doživljavamo kao zapreku za sretan i sadržajan život. Za nas ona znači i radost pripadanja jednoj zajednici kojom se ponosimo, koja nam nudi prilike za druženje, komuniciranje, učenje i zajedničku borbu za naše mjesto u svijetu koji dijelimo s ljudima koji čuju. Svjesni smo svog položaja. Znamo da smo još uvijek građani drugog reda, u mnogočemu diskriminirani, prikraćeni i neprihvaćeni. Različito u raznim zemljama. U Hrvatskoj još daleko od toga da bismo mogli biti zadovoljni.

Dobro je što (čujući) svijet ipak počinje shvaćati gdje su izvori naših problema. Rezolucija Ujedinjenih naroda iz 1993. (Standardna pravila o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom) to svjedoči. Njome se naglašava socijalna dimenzija hendikepa.

Željeli bismo da ova knjižica onima koji će je pročitati pomogne da shvate kako prava nevolja gluhih nije u tome što su gluhi, već - negdje drugdje...

Zagreb, travanj 1995.
Autor i izdavač


Uz drugo Izdanje: Sadržaj nije bitno mijenjan, samo su ažurirane pojedine informacije.
Zagreb, svibanj 1999.
Autor i izdavač



 Vrati se na sadržaj RAZLIČITI NAZIVI ZA GLUHE

Zašto toliki nazivi za ljude koji ne čuju: gluhonijemi, gluhi, osobe oštećena sluha, nagluhi...

Različito nazivlje pokazuje da ljudi kojima je sluh oštećen nisu svi isti, već postoje različite skupine.

Ali zaista ima naziva koji su suvišni pa stvaraju zbrku.

Je li u redu naziv "gluhonijemi"?

Naziv "gluhonijemi" još se drži u razgovornom jeziku naših gluhih, iako je u godinama poslije Drugog svjetskog rata izbačen iz službene uporabe u gotovo cijelom svijetu, pa ga ne bi valjalo rabiti.

Naime, nijemost nije poseban tjelesni nedostatak već posljedica gluhoće. Gluhi imaju zdrave govorne organe pa mogu, više ili manje uspješno, naučiti govoriti.

Čovjek će ostati nijem ako se rodi gluh ili sluh izgubi u prvih nekoliko godina života, a kasnije mu ne bude pružena prilika da u školi nauči govor. Ni njemu nećemo prišivati naziv "gluhonijem", jer nijemost nije njegovo "prirodno" svojstvo, već rezultat tuđe nebrige.

Gluhi, uostalom, nikad nisu "nijemi", jer imaju svoj znakovni govor.

A naziv "gluhi", odnosi li se samo na one koji ništa ne čuju ?

Po medicinskim, audiološkim mjerilima, "gluhi" su oni koji se praktički ne mogu služiti sluhom u govornom sporazumijevanju, čak ni uz pojačanje zvuka slušnim aparatom.

U životu, međutim, ljudi se ne grupiraju po audiološkim nalazima. U organizacijama ljudi oštećena sluha za skupinu "gluhih" opredijeljuju se mnogi:

  • Svi gluhorođeni i gluhi od najranijeg djetinjstva (to su tzv. "prelingvalni gluhi").
  • Najveći dio onih koji su sluh izgubili u djetinjstvu i ranoj mladosti.
  • Mali dio onih koji su sluh izgubili u odrasloj dobi.
  • Oni nagluhi kod kojih se zajedničkim školovanjem i druženjem s gluhima razvio osjećaj pripadnosti zajednici gluhih.

Skupinu "gluhih" karakterizira uporaba znakovnog jezika i čvrst osjećaj solidarnosti i povezanosti.

Susreće se i pomalo neobičan izraz ogluhnuli...ili oglušeni

Da! Ovaj pojam je manje u uporabi kod nas, a mnogo više u svijetu, gdje se "ogluhnuli" (deafened) sve više izdvajaju kao posebna skupina, stvarajući u mnogim zemljama vlastite organizacije.

"Ogluhnuli" su oni koji su potpuno izgubili sluh nakon što su normalnim putem naučili govoriti, osobito oni koji su postali gluhi u odrasloj dobi.

Dio njih (najčešće oni koji su izgubili sluh prije 10 - 12. godine života) ulaze u organizacije gluhih, dok većinu ostalih, bez obzira na to što su potpuno gluhi, prihvaćaju organizacije nagluhih.

Kod nas su "ogluhnuli" postali dio skupine "gluhih" i u njoj su često vodeći element.

Za "nagluhe" je jasno tko su i ne treba ništa tumačiti..?

Nešto ipak treba kazati: kod nas ima mnogo nagluhih koji će se uvrijediti ako ih tako nazovete!

Oni su, slično kao "ogluhnuli", prihvatili pripadnost zajednici gluhih i tamo su prihvaćeni kao ravnopravni, "gluhi" članovi.

Velika većina nagluhih u Hrvatskoj, doduše, ne identificira se s gluhima. To su uglavnom osobe koje su postale nagluhima u odrasloj dobi ili na pragu starosti.

Znači da razvrstavanje u skupine nema mnogo veze sa stanjem sluha?

Nema! Glavni kriterij po kome netko postaje članom zajednice gluhih jest poznavanje znakovnog jezika i prihvaćanje tzv. "kulture gluhih". To je stvar osobnog izbora, i to treba poštovati, jer je pravo svakog pojedinca da bira društvo i način komuniciranja koji mu najviše odgovaraju.

A što je s "osobama oštećena sluha"?

Ovaj naziv obuhvaća sve gore spomenute skupine. Sve više se napušta u međunarodnoj praksi.

Svjetska federacija gluhih i Međunarodna federacija nagluhih sporazumjele su se da taj termin više neće rabiti, jer žele da se točno diferenciraju dvije populacije:

1) "Gluhi" - oni koji se služe znakovnim jezikom i prihvaćaju "kulturu gluhih"

2) "Nagluhi" - oni koji su orijentirani prvenstveno na nacionalni jezik i govor.

Termin "osobe oštećena sluha" nije kod nas popularan, iako je u svoje vrijeme bio koristan za stvaranje zajedničkog identiteta gluhih, ogluhnulih i nagluhih, što im je omogućilo suživot, koji je svima njima na određen način bio koristan.

Vrati se na sadržaj KOLIKO GLUHIH I NAGLUHIH IMA?

Što kažu statistike?

Podaci o broju gluhih, a pogotovo nagluhih, godinama se ne provjeravaju.

Moguće su samo procjene. Po europskim prosjecima u pučanstvu bi trebao biti 1 promil gluhih i 2-3 postotka teže nagluhih. Kod nas bi ove pokazatelje trebalo nešto korigirati, jer po starim statistikama mi smo izbrojili 2 do 3 promila gluhih u općem pučanstvu.

Hrvatska bi mogla imati 8000 do 10000 gluhih i 100.000 do 150.000 teže nagluhih.

Natrag

Vrati se na sadržaj KAKO POSTAJEMO GLUHI?

Koji su uzroci slušnih oštećenja?

Po nekim istraživanjima nakon Drugog svjetskog rata više od 50 % naših gluhih izgubilo je sluh od bolesti i povreda, za 20 % ocijenjeno je da imaju nasljednu gluhoću, isto toliko bilo je gluhih od porođajnih povreda ili bolesti majke prije rođenja djeteta, dok je kod 10% slučajeva uzrok bio nepoznat.

Danas bi ovi postoci bili drugačiji. Više ne haraju meningitis i druge zarazne bolesti. Ali došli su novi uzroci: buka u prometu, industriji, preglasna glazba; toksički utjecaji (lijekovi, zagađivanje), povrede (prometne nesreće, rat). A veći je i postotak gluhorođenih.
(U SAD je više od 90 % današnje gluhe djece rođeno gluho.)

Rađaju li se u brakovima gluhih gluha djeca?

Statistike iz zemalja gdje su međusobni brakovi gluhih stoljetna tradicija pokazuju da je relativno malen postotak gluhorođene djece iz "gluhih" brakova. U Švedskoj 5 %, u SAD nešto više.
Ako su oba bračna druga izgubila sluh tijekom života uslijed bolesti, neće im se roditi gluho dijete.

Ako oba dolaze iz obitelji gdje ima nasljedne gluhoće, vjerojatnost da će dobiti gluho dijete je velika. (Po nekim autorima 90%). Ako je samo jedan bračni drug s nasljednom gluhoćom izgledi su mnogo manji.

Može li se gluhoća liječiti?

Ponekad se može pomoći, operacijom i liječenjem, ali samo kad je problem u srednjem uhu, tj. na stazi kojom zvuk putuje do unutrašnjeg uha. To je tzv. konduktivna gluhoća.

Gluhoća prouzročena bolestima i povredama koje su oštetile osjetljiva živčana tkiva unutrašnjeg uha ne može se liječiti, kao ni nasljedna gluhoća. To je tzv. perceptivna gluhoća, koja je najčešća.

Ali govori se sve više o čudesnoj operaciji kohlearne implantacije koja vraća sluh i u takvim slučajevima...

Istina je, mnogi se u svijetu hvale kako ih je ova operacija vratila u svijet zvuka. Tu se radi o usađivanju tankih žica, elektroda u unutrašnje uho, a preko njih prenose se pojačani zvučni podražaji izravno do živčanih dočetaka.

Ali ova operacija, osim što je veoma skupa, nije za svakoga. Kandidati se vrlo oprezno biraju između onih koji su ranije čuli pa mogu uz duži trening naučiti prepoznavati podražaje koje primaju. U mnogim zemljama zabranjeno je ovu operaciju obavljati na gluhoj djeci. Kod nas je ova operacija izvedena u nekoliko slučajeva.

Slušni aparati mnogima vraćaju sluh?

Slušni aparati mogu pomoći velikom broju ljudi koji imaju oštećen sluh a nisu potpuno gluhi. Oni ne liječe gluhoću i ne vraćaju normalan sluh već samo pojačavaju zvukove i glasove koji dolaze do uha, ali i na taj način su vrlo korisni.

Prema nekim procjenama oko 2,5 % ljudi ima sluh oštećen u toj mjeri da bi im slušni aparat bio potreban.

Vrati se na sadržaj KAKVI SU GLUHI?

Je li gluhoća zaista strašna tragedija koja čovjeka dehumanizira i pretvara u bespomoćnog invalida?

Obično se o gluhoći govori kao o velikoj nesreći, teškom invaliditetu.

Dobronamjerni aktivisti živopisno tumače kakva je tragedija biti gluh, kakav je užas biti odsječen od ljudske okoline, osamljen, nesposoban za komuniciranje.

Maštoviti "psiholozi" domišljaju se kakve patnje proživljava gluh čovjek zato što ne čuje glazbu, pjev ptica, šumor krošnji...Otkrivaju svu pustoš njegova duha, koji nije oplemenjen toplim ljudskim glasom ni obogaćen mudrošću generacija što se prenosi govorom, riječima...

Iznose razne teorije o osjetljivosti, sumnjičavosti, egoizmu i agresivnosti gluhog čovjeka...

Radi časovitih koristi i sami gluhi nekad sebe prikazuju jadnijima nego što jesu, tražeći samilost i povlastice umjesto prava.

Sam pogled na razdragane grupe gluhih navodi na pomisao da je takva slika o gluhima previše crna... Gdje je istina?

Kad razmišljamo o gluhima prvo pravilo treba biti: čuvajmo se uopćavanja, paušalnih ocjena.

Kao što nama svi Japanci izgledaju jednaki, tako smo skloni i na gluhe gledati kao na skupinu ljudi s istim svojstvima, sposobnostima i osjećajima.

A oni se međusobno razlikuju barem toliko, ako ne i više, kao i svi ostali ljudi. Svakog gluhog čovjeka treba gledati kao pojedinca koji ima svoju ćud, svoje stanje duha, svoje sposobnosti i slabosti.

A ako uočimo navodne "karakteristične reakcije gluhih" prvo zapitajmo nisu li one sasvim normalan odgovor na karakteristične situacije u koje okolina gluhe stavlja.

Ipak, i Japanci su jedna posebna populacija, s određenim običajima, mentalitetom. Valjda i gluhi imaju nešto zajedničko, karakteristično?

Da, ali za razliku od maloprije opisanog "pogleda izvana" u svijet gluhih, pogledajmo kako taj svijet izgleda "iznutra", očima samih gluhih! Evo što o sebi i gluhoći misle gluhi u zemljama gdje su najemancipiraniji (SAD, Skandinavija i dr.):

1. Gluhoća nije invalidnost već različitost. Gluhi čovjek može sve, samo ne može čuti. Bit problema gluhih je u tome što im društvo, država, ne priznaje posebnost, ne daje im mogućnost izobrazbe, primanja informacija i komuniciranja na način koji im odgovara (znakovnim jezikom i drugim vizualnim medijima).

2. Gluhoća je , dakle, samo hendikep , po definiciji ovog pojma u dokumentima UN: "gubitak ili ograničenje mogućnosti sudjelovanja u životu zajednice ravnopravno s ostalim građanima, uslijed manjkavosti u okolini i u mnogim organiziranim aktivnostima društva, npr. u informiranju, komunikaciji i obrazovanju" (Rezolucija
Generalne skupštine 48/96 - Standardna pravila o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom).

Znači da gluhi za svoje prbleme ne optužuju gluhoću, već krivnju prebacuju na druge?
Baš tako! Gluhi su u spomenutim zemljama ponosni što su gluhi, pripadnici jedne zajednice koja ima vlastiti jezik i kulturu. Imenicu "Gluhi" pišu velikim slovom, svoju zajednicu uspoređuju s etničkom manjinom i traže za nju ista prava.

I kad bi im se ponudilo da čuju (npr. besplatnom kohlearnom implantacijom), većina gluhih to ne bi prihvatila. Gluhoća za njih nije nesreća već radost pripadanja jednoj zajednici koju vole.

U obiteljima gluhih (u SAD) veselje je kad ustanove da im je novorođeno dijete - gluho!

Jesu li te nove ideje uhvatile korijen i kod nas?

Naši gluhi su zbog rata i smanjenih međunarodnih kontakata skoro potpuno izvan ovih gibanja i ideja.

Kod onih koji prate što se zbiva u svijetu postoje rezerve prema ideologiji "kulture gluhih" koja u našim uvjetima ne nudi gluhima isto što i Šveđanima.

Svaka kultura mora imati obrazovanu elitu, odgovarajuću "klimu" u društvu, sredstva... Hrvatska to zasad gluhima ne nudi. I zato bi bilo, misle mnogi, naivno srljati u "kulturu gluhih" tamo gdje bi ona mogla postojati samo kao izolirana supkultura, geto.

Natrag

Vrati se na sadržaj KOJIM PUTEM U DRUŠTVO?

Ovako ili onako, u svojoj "kulturi" ili izvan nje, gluhi moraju živjeti i raditi među ljudima koji čuju...

Gluhi bi trebali biti ono što još nisu: aktivan, ravnopravan dio društva. Imati jednake mogućnosti kao ostali građani: pristup svuda, sve šanse za obrazovanje, rad, informiranje i komuniciranje. To je zahtjev koji Ujedinjeni narodi postavljaju za sve hendikepirane osobe (Standardna pravila o izjednačivanju mogućnosti).
Postoje dva suprotstavljena gledišta o tome kojim putem ići da bi se postiglo što kvalitetnije sudjelovanje gluhih u životu društva:

PRVO GLEDIŠTE: Klasični put invididualne izobrazbe i "rehabilitacije". Cilj je da se gluhi pojedinac školovanjem (po mogućnosti u redovitoj školi), intenzivnim učenjem govora, druženjem s vršnjacima koji čuju, osposobi za život u "normalnom" društvu i u nj maksimalno integrira, asimilira.

DRUGO GLEDIŠTE: Novi put integracije uz određene koncesije, bolje rečeno prava, koje društvo-država treba dati gluhima priznajući im status jezične i kulturne manjine sa svime što iz toga slijedi:
a) Službeno priznavanje znakovnog jezika kao prvog i glavnog jezika gluhog djeteta, s tim što bi se ono u pravilu trebalo školovati u specijalnim školama za gluhe.
b) Dvojezičnost (znakovni jezik plus nacionalni jezik) kao norma u izobrazbi i životu gluhih, sa svim što iz toga proizlazi (pravo na tumače, dostupnost informacija putem javnih medija, posebna komunikacijska tehnologija i dr.)
c) Pravo gluhih na očuvanje i razvijanje kulturnog identiteta,s potporom države za obrazovnu, kulturnu, umjetničku djelatnost unutar zajednice gluhih. Pravo na suodlučivanje u svemu što država radi a na njih se odnosi.

Argumenti za i protiv ova dva različita puta?

1 . Protivnici koncepta individualne "asimilacije" gluhih smatraju da se ovim načinom čini nasilje nad gluhim čovjekom, jer mu se ne omogućuje da bude ono što jest, da odabere način života i komuniciranja koji mu najviše odgovara.

Sve snage se, kažu, usmjeravaju na slabosti, na defekt, umjesto na potencijale čovjeka, koji bi se mogli bolje razviti i iskoristiti posebnim putovima, uz komunikaciju koja je gluhoj osobi prirodna, u ambijentu gdje uklapanje i sporazumijevanje nije problem.

Praksa modernih država i akti Ujedinjenih naroda priznaju hendikepiranim osobama, pa tako i gluhima, pravo na odgovarajuće prilagodbe koje će im omogućiti pristup i sudjelovanje u društvu pa na tome treba inzistirati, a ne samo tražiti od gluhog pojedinca da se s mukom, i često uzalud, u svemu prilagođuje standardima komuniciranja i dr. čujuće većine (koja ga, usto, ne prihvaća).

2. Protivnici koncepta "kulture gluhih" smatraju da se idejom paralelne kulture stavlja u drugi plan mnogo vrednija nacionalna kultura i jezik, pa se gluhi odgajaju za geto, za zapećak koji ograničava mogućnosti i pojedinca i skupine.

Posebno smatraju štetnom ideju o segregiranom školovanju koja će u manjim i siromašnijim zemljama, gdje nema visokog školstva za gluhe ni sredstava da se svakom gluhom studentu osigura plaćeni tumač i mentor, osuditi ovu populaciju na najniže stupnjeve izobrazbe i najskromniji status u zapošljavanju.

Oni tvrde da individualni napor u učenju govora, jezika i razvijanju sposobnosti za uklapanje u opću kulturu društva donosi brže i sigurnije rezultate od čekanja na koncesije i olakšice hendikepiranima koje države i UN planiraju a sporo ostvaruju.

Vrati se na sadržaj KAKO SE GLUHI ŠKOLUJU?

Izobrazba gluhih nije samo učenje čitanja i pisanja?

Ne, to je mnogo teži i odgovorniji posao. Školovanje gluhih uključuje učenje govora, jezika i svega onoga što dijete koje čuje bez napora upije još prije nego pođe u školu.

Nije čudo što kroz tisućljeća ljudske povijesti nikome nije palo na pamet da se tog posla prihvaća. Tek su neki sveci i redovnici, prije nekoliko stoljeća učinili prve pokušaje, a od otvaranja prve škole za gluhe jedva je 230 godina prošlo (1770, Pariz). Prva hrvatska škola otvorena je stotinjak godina kasnije (1885, Zagreb).

Kratka povijest obrazovanja gluhih jedan je neprekidan, dugi rat metoda. Počelo se znakovnim jezikom, zatim je prevladala tzv. oralna (govorna) metoda s osudom manuelnog komuniciranja (1880, kongres u Milanu), a na kraju, posljednjih desetljeća, znakovni jezik ponovo sve više osvaja teren, potpomognut snažnom akcijom organizacija gluhih, koja je iz Amerike preplavila Europu.

Koji su razlozi što znakovni jezik potiskuje oralni govor?

Par citata kazuje što o oralnoj obuci misle mnogi, u prvom redu sami gluhi, i gdje vide rješenje problema:

"Veoma velik broj gluhih nakon završetka školovanja ne umije čitati ni pisati. Glavni je problem u tome što znakovni jezik nema službeni status nastavnog jezika. Ako se i rabi u školi, učitelji ga ne poznaju dovoljno. Treba jasno reći da bi jedino zadovoljavajuće rješenje za bolje obrazovanje gluhih bilo uporaba znakovnog jezika kao nastavnog jezika u školama za gluhe. Takvo je iskustvo gluhih iz čitavog svijeta...

To ne znači da gluhi ne žele učiti jezik čujuće većine koja ih okružuje. Baš naprotiv, putem znakovnog jezika učit će nacionaln jezik brže, kako u njegovu pisanom, tako i govornom obliku, pa na taj način postići stvarnu integraciju i jednake mogućnosti u društvu." (iz "Priručnika za rad organizacija gluhih" Svjetske federacije gluhih, 1994)

"Pokušaji izobrazbe gluhih s pomoću slušnih aparata, čitanja s usta i učenja govora, tzv. "oralnom metodom", trajali su do kasnih sedamdesetih godina. Rezultati su bili katastrofalni...U Švedskoj je danas prihvaćeno da gluha djeca uče švedski jedino tako da najprije nauče znakovni jezik gluhih." (Iz brošure "Položaj gluhih u Švedskoj", 1993.)

Jesu li takva stajališta opće prihvaćena, ili su u igri emocije gluhih koji vole svoj znakovni jezik?

Nesporno je da kruti oralizam gubi teren svuda u svijetu, a znakovni jezik, koji je već i u javnosti prihvaćen kao legitiman jezik komunikacije s odraslim gluhima, sve više prodire i u škole.

Protivnika slijepe vjere u spasonosnost znakovnog jezika ipak ima, čak i među gluhima.

Oni tvrde da ni u zemljama gdje se znakovni jezik od prošlog stoljeća neprekidno rabi u školama gluhi ne vladaju dobro nacionalnim jezikom.

Sumnjaju da će u školama gdje se nacionalni jezik uči kao strani jezik gluha djeca biti motivirana da se njime redovito služe i temeljito ga nauče, a bez jezika nema ni pristupa općoj kulturi.

Dosad su kandidati za više i visoko obrazovanje uglavnom bila gluha djeca koja su se, uz intenzivnu individualnu pomoć, osobito u vlastitoj obitelji, uspijevala školovati u redovitim školama.

Gluha djeca se mogu školovati i u redovitim školama?

Ne svako gluho dijete, ali (malobrojna) djeca koja u tom uspiju imaju najveće šanse za dalje, više obrazovanje. Zahtjevi koje redovita škola postavlja potiču dijete na maksimalan napor. Potpora izvan razreda, kod kuće, bit će, barem u startu, potrebna.

Prije par desetljeća opći svjetski trend integracije i normalizacije hendikepiranih doveo je u nekim zemljama (npr. u Italiji) do širokog uključivanja gluhe djece u redovite škole, s raspuštanjem i zatvaranjem specijalnih internatskih škola za gluhe. Iako je u takvim slučajevima bila osigurana opsežna individualna stručna pomoć integriranoj djeci, rezultati su razočarali.

Danas ne samo organizacije gluhih već i međunarodni forumi (npr. UN u Standardnim pravilima) upozoravaju na oprez i potrebu da se za gluhu djecu u pogledu integriranog školovanja postave drugačija pravila nego za druge kategorije hendikepiranih.

Vlada li i kod nas rat metoda?

Da, iako nije toliko javan kao u svijetu.

Centar SUVAG je od svog početka na pozicijama strogog oralizma i nastojanja oko integracije gluhe djece u redovite škole. Ova ustanova je svojom verbotonalnom metodom bila prodrla i na međunarodni plan.

Centar "Slava Raškaj" (klasična internatska škola za gluhe) prijemljiviji je za nova strujanja u surdopedagogiji i ne protivi se uvođenju znakovnog jezika u nastavu - iako je pitanje koliko znakovni jezik kod nas u uporabi zadovoljava standarde potrebne za nastavu.

SUVAG ističe svoje uspjehe u izobrazbi gluhih, rehabilitaciji njihova govora i sluha, što je većem broju učenika omogućilo pristup višim školama i fakultetima.
Osporavatelji metoda ove ustanove tvrde da su ovi uspjesi rezultat selekcije učenika po sposobnostima i socijalnoj sredini iz koje dolaze, a da djeca sa slabijim slušnim i govornim sposobnostima nemaju šansi u režimu strogog oralizma.

Vrati se na sadržaj KAKO RAZGOVARATI S GLUHIMA?

Govor gluhih nije uvijek razumljiv...Zašto?

Gluho dijete ne može čuti ni kontrolirati svoj izgovor, ono može samo uočiti i oponašati položaj vidljivih dijelova govornih organa pa uz pomoć učitelja, dugom vježbom, uz korištenje eventualnih ostataka sluha i osjeta opipa, naučiti kako se pojedini glasovi izgovaraju. Tako naučen govor daleko je od savršenstva i neće ga svatko otprve razumjeti.

Drugi, još značajniji problem je što gluhorođeno dijete ne poznaje riječi, ne zna kako se stvari zovu niti da one imaju svoje ime. Jednom riječju, ono ne zna hrvatski. A bez sluha teže će taj jezik naučiti nego npr. čujuće dijete engleski.

Normalno je, dakle, što gluhi imaju problema i s izgovorom i s rječnikom (tj. čitanjem).

U boljem su položaju samo djeca i odrasli gluhi koji su izgubili sluh nakon što su naučili govor i jezik.

Ali, vidjeli smo u filmovima, gluhi izvrsno razumiju govor čitanjem s usana...

Čitanje s usana naporan je i vrlo nesiguran način praćenja govora, više pogađanje nego "čitanje". U svakom slučaju daleko od čarolije koju nam filmovi serviraju.

Mnoštvo faktora utječe na uspjeh: razgovijetno i sporije govorenje, osvjetljenost lica govornika, situacija koja pomaže da se nasluti tema razgovora, rječnik koji gluha osoba poznaje, itd.


Općenito, važnije je tko i kako govori gluhome, nego sama vještina čitača s usana. Zato bi upute ljudima koji dolaze u kontakt s gluhima (liječnicima, djelatnicima u trgovinama, bankama, javnim službama i dr.) bile velika pomoć gluhima.

U svakidašnjim situacijama, u razgovoru s poznatim osobama o poznatim temama čitanje s usana je dragocjeno, ali ne funkcionira u razgovoru s nepoznatima o slabije poznatim sadržajima, ni u istovremenom razgovoru s više osoba, na sastancima, u praćenju govora TV spikera ili nastavnika u školi.

Gluhoj osobi praktički je nemoguće pratiti normalan razgovor dvije ili više osoba zdrava sluha.

A ručna abeceda?

Svi je gluhi poznaju, barem dvoručnu, koja je u Hrvatskoj najviše udomaćena. Jednoručna se kod nas manje rabi.

Dvoručnu abecedu moguće je naučiti u nekoliko minuta, lakše nego jednoručnu, a brzina se postiže dužom praksom.

I dobrim čitačima s usana ručna abeceda je korisna, jer ima riječi koje je praktički nemoguće sigurno pročitati s usta (prezimena, strane i nepoznate riječi i sl.)

Ručna abeceda je doduše sporije ali pouzdanije, za gluhu osobu manje zamorno sredstvo sporazumijevanja od čitanja s usta, osim kad o poznatim temama kraće razgovara s poznatima.

Nije li ipak najjednostavnije uzeti olovku i notes?

Da, tako je najsigurnije, osobito ako gluha osoba dovoljno poznaje hrvatski jezik.

U nekim zemljama, gdje se više pozornosti posvećuje učenju jezika nego učenju govora (SAD), gluhi bez kompleksa samo pismeno razgovaraju s ljudima koji čuju. Naši se toga srame ili boje (zbog nedovoljne pismenosti).

A što je sa znakovnim jezikom, kojega su gluhima puna usta, to jest ruke? Kakav je to jezik i kolika korist od njega?

Nekad ponižen, preziran, zabranjivan - danas je znakovni jezik dobio puno priznanje kao poseban, punovrijedan jezik, koji ima svoju gramatiku i sintaksu. O njemu postoji opsežna literatura s brojnim nacionalnim rječnicima znakovnog jezika.

Europski parlament je znakovni jezik gluhih preporučio, zakonodavstva pojedinih država (Švedska, pojedine države SAD) službeno su mu priznala status jezika gluhe manjine, sa svim pravima koja iz toga slijede. I mnoge druge države bez rezerve podupiru njegovo učenje, uporabu, plaćaju gluhima tumače.

Znakovni jezik gleda se na TV ekranima, uz državnike i političare često su tumači koji gluhoj publici prevode njihove govore.

Je li istina da je znakovni jezik gluhih međunarodan jezik i se njime mogu sporazumijevati gluhi cijelog svijeta?

N e, nema univerzalnog znakovnog jezika već postoje nacionalni znakovni jezici. Ali stvoren je umjetni znakovni jezik, Gestuno, koji se rabi na međunarodnim skupovima gluhih.

To znači da postoji poseban hrvatski znakovni jezik gluhih?

Da, ali treba reći ovo: taj jezik kod nas rabe isključivo gluhi (gluhorođeni) u međusobnom razgovoru.

Hrvatski znakovni jezik gluhih ima svoja posebna pravila i drugačiji slijed pojmova od hrvatskog jezika, zato ga nije moguće rabiti istovremeno s govornim hrvatskim jezikom.

Ali vidimo kako tumači za gluhe istovremeno govore i gestikuliraju...

Da, ali oni tada rabe tzv. "znakovni hrvatski", jednu umjetnu varijantu sporazumijevanja s gluhima koja je zapravo hrvatski jezik s dodatkom pojedinih gestova, čime se olakšava čitanje s usta.

Treba reći da se Svjetska federacija gluhih i svi pobornici "kulture gluhih" oštro suprotstavljaju uporabi ovakve kombinacije (tj. nacionalnog jezika s nakalemljenim znakovima) zahtijevajući isključivo prirodan, izvorni znakovni jezik gluhih.

Zašto se onda u Hrvatskoj ne rabi prirodan znakovni jezik gluhih?

Možda je zbog velikog broja kasno ogluhnulih i nagluhih ljudi koji su desetljećima djelovali u Savezu kod nas prevladao "znakovni hrvatski", koji pripadnicima ovih skupina savršeno odgovara jer im nudi preciznost govornog hrvatskog jezika, a neizmjerno olakšava čitanje govora s usta.

Gluhorođeni se koliko mogu prilagođavaju ovom standardu pa je izvorni znakovni jezik gluhih ostao ograničen na njihove razgovorne potrebe. Zato se nije razvijao, ima siromašan rječnik i teško bi danas mogao biti u funkciji kakvu takav jezik ima npr. u SAD ili Švedskoj, gdje se rabi u nastavi i za druge složenije potrebe.

A što je to "totalna komunikacija"?

Prije tridesetak godina isticao se tzv. "totalni pristup", tj. korištenje svih mogućih sredstava komunikacije s gluhima, uključujući tu i istovremenu (simultanu) uporabu više sredstava, npr. govora i geste.

Danas je ova metoda u svijetu napuštena i zaboravljena, s tim što su se protiv nje najodlučnije borili gluhi, koji smatraju da je totalna komunikacija "totalna zbrka", jer onemogućuje prirodnu i korektnu uporabu znakovnog jezika. Bilingvizam je danas ideja i cilj gluhih.

Natrag

Vrati se na sadržaj TUMAČI ZA GLUHE

Čemu tumači ako gluhi u školi nauče govoriti, čitati i pisati?

U svakidašnjem životu gluhi se, dakako, snalaze bez tumača. Ali ima situacija kada je tumač nužan, ne samo slabo pismenom i nijemom pojedincu, već i ostalim gluhima. Tako na sudu, na sastancima, u policiji, nekad i kod liječnika.

Besplatnog tumača u ovakvim situacijama gluhima nude sve suvremene države. Neke idu i dalje pa plaćaju tumača ili hvatača bilješki gluhom učeniku ili studentu u redovitoj školi.

Pravo na besplatnost ostvaruje se na različite načine: u nekim zemljama (Italija, Švedska) davanjem redovite novčane naknade svim gluhima za posebne troškove koje imaju za plaćanje tumača i ostale komunikacijske potrebe, drugdje pravom na određeni godišnji broj sati usluga tumača (Nizozemska), negdje opet (u SAD) zakonskom obvezom ustanovama i javnim službama da siguraju tumača kad im se obrate gluhi građani.

Osim tumača za znakovni jezik postoje i tzv. "oralni tumači" - stručnjaci osposobljeni za razgovijetan govor koji gluhi lako čitaju s usta.

Imaju li i u Hrvatskoj gluhi pravo na besplatnog tumača?

Ne, ne postoji pravo na besplatne usluge tumača. Samo u određenim slučajevima, kad tumače pozove sud ili drugi organ,naknadu će dati onaj tko poziva. U prošlosti, kad je Savez gluhih imao brojniji kadar zaposlenih situacija je bila bolja, dok su danas gluhi u ovom pogledu u veoma teškom položaju. Tumača je malo i nijednome od njih taj posao nije profesija.


Zar tumači za gluhe drugdje čine posebnu profesiju?

Da, u mnogim zemljama dobro su organizirani i brojni, postoje norme za stjecanje kvalifikacija, etički i drugi standardi, tarife za usluge.
U Švedskoj (koja ima 10.000 gluhih - tek nešto više od Hrvatske) djeluje 350 kvalificiranih tumača a tamošnja organizacija tvrdi kako je "očajno potrebno" barem 1500 tumača za gluhe.

Vrati se na sadržaj POMAGALA ZA KOMUNIKACIJU

Mnogi gluhi nose slušne aparate?

Da, iako to nisu praktički gluhe osobe već oni s ostacima sluha, nagluhi.

U Hrvatskoj se, zahvaljujući u prvom redu akciji Saveza gluhih i nagluhih, koji je mnogo godina bio isključivi uvoznik i propagator tog pomagala, proširila uporaba tog važnog pomagala.

Ipak smo vrlo daleko od zemalja zapadne Europe, i po broju slušnih aparata i po uvjetima pod kojima ih osiguranici dobivaju. Dok su u većini europskih zemalja aparati besplatni, a pravo na sluh u rangu ustavnih prava, kod nas visoka participacija i troškovi korištenja (baterije i dr.) onemogućuju mnogima, osobito umirovljenicima da aparat nabave i upotrebljavaju.

Savez više ne uvozi, ne prodaje i ne servisira slušne aparate pa više nema nekomercijalnih uvjeta i cijena.

Kakva je to sprava "telefon za gluhe"?

To je aparat s tipkovnicom na koji je dovoljno položiti slušalicu običnog telefona da bi funkcionirao poput teleprintera, šaljući i primajući tipkane poruke istom takvom telefonu na drugom kraju linije. Poruke se ispisuju na zaslonu od tekućih kristala, a skuplji modeli imaju ugrađen pisač koji slova otiskuje na papirnu vrpcu.

Daljinska komunikacija pismom moguća je i kompjutorom...

Da, ako imaju modem. Pisaći telefoni za gluhe popularniji su zbog svoje jednostavnosti i cijene (u SAD od 200 do 400 dolara, u Europi nekoliko puta skuplje, od 1000 do 2000 DM). Inače i pisaći telefoni mogu komunicirati s računalima.
Ipak, veliko je ograničenje što gluha osoba može razgovarati samo s drugom (gluhom) osobom koja ima telefon za gluhe...

Da, ali u svim zemljama gdje ima telefona za gluhe organiziraju se i tzv. relejne službe. U pošti ili drugdje primaju se pisane poruke gluhih i usmeno prenose ostalim telefonskim pretplatnicima.

U mnogim zemljama praksa, ali i zakon (SAD) traži da telefon za gluhe imaju razne javne i privatne službe i lokali (bolnice, hoteli, prometne postaje, općine, trgovine itd.)

Zar nema načina i za izravnu komunikaciju?

I ma, postoje telekomunikacijski sustavi koji povezuju telefonske pretplatnike (videotex, prestel i dr.). U Francuskoj gluhi rabe "minitel" koji im omogućuje neposredan pismeni razgovor s oko 5 milijuna telefonskih pretplatnika. I kompjutorski E-mail te CHAT programi omogućuju telekomunikaciju pismom.

A faksovi?

T o je za gluhe vrlo dobro rješenje, koje su gluhi u Hrvatskoj svesrdno prihvatili, jer omogućuje širi krug veza nego pisaći telefon, a komuniciranje je jednostavnije i jeftinije.

Gdje je Hrvatska u svemu tomu?

Hrvatski Savez je pred rat nabavio dvadesetak američkih telefona za gluhe, ali se njihova uporaba nije ukorijenila. Umjesto toga je uz pomoć Saveza par stotina gluhih posljednjih godina nabavilo faks.

Nema relejne službe za komunikaciju faksovima, a bilo bi to potrebno da se gluhi mogu povezivati s telefonskim pretplatnicima koji nemaju faks.

Vrati se na sadržaj SIGNALIZACIJSKE SPRAVE ZA GLUHE

Kakvih još pomagala za gluhe ima?

Postoje brojne sprave koje pretvaraju zvuk u svjetlosne signale. Sve su to jednostavna i jeftina pomagala, a gluhi bez njih ne mogu. Evo najvažnijih:

Budilica za gluhe: sat koji u određeno vrijeme pali svjetlo ili aktivira vibrator da bi se gluha osoba probudila. Vrlo potrebno pomagalo svakoj gluhoj osobi.

Signalno svjetlo kućnog zvonca. Neophodno za stanove gdje žive gluhi, kako bi znali kad je netko na vratima.

Signalizator zvukova. Sprava koja reagira na zvukove i pretvara ih u svjetlosne signale. Posebno važna primjena takve sprave kad upozorava gluhe roditelje ne plač djeteta u drugoj prostoriji, ili zov bolesnika i sl.

Svjetlosni signal telefonskog zvonca - nužan uz telefon za gluhe.

Alarmne sprave koje upozoravaju na dim (požar) i druge opasnosti, na način da to i gluhi primijete (svjetlom, vibracijama). Kod nas nepoznato, u nekim zemljama obveza za hotele i druge javne prostorije.
Ima još mnogo pomagala ove vrste, iako su kod nas nepoznata. Npr.signalno svjetlo u automobilu koje upozorava na zvuk policijske zviždaljke ili sirenu vozila prve pomoći.
U nekim zemljama (Velika Britanija) postoje posebne organizacije i ustanove koje se bave treniranjem pasa za gluhe. Ovi psi upozoravaju gluhog vlasnika na značajne zvukove i situacije.

Gdje naši gluhi dobivaju ova pomagala?

Nastojanjem Saveza od nedavno gluhi osiguranici mogu dobiti budilice za gluhe,kao i signalizator zvuka za plač djeteta. Za ostalu svjetlosnu signalizaciju gluhi se pokušavaju snaći sami, katkad i nestručnim, opasnim improvizacijama (tipkala sa strujom visokog napona). Vrlo je slab, zapravo nikakav izbor takvih pomagala za kupnju vlastitim sredstvima, iako Savez nastoji informirati i posredovati.

Vrati se na sadržaj PRISTUPAČNOST NA JAVNIM PROSTORIMA

O pristupačnosti i barijerama govori se kad je riječ o invalidima. Ali gluhi... oni mogu svuda!

Problem ipak postoji, prilagodbe su nužne da bi se gluhi i nagluhi mogli sa što manje poteškoća kretati i snalaziti na javnim prostorima. U razvijenim zemljama postavljaju se i zakonski stroge norme da bi se olakšao pristup i komunikacija građanima oštećena sluha.

Na primjer...?

Nemoguće je sve nabrojiti, ali evo:

Javne prostorije (kazališta, dvorane, crkve itd.) kao i šalteri banaka i dr. opremaju se indukcijskim uređajima (petljama) čime se omogućuje korištenje slušnih aparata i u bučnom ambijentu, odnosno s mjesta daleko od govornika. Ovo je za nagluhe izvanredno važno.

Sve informacije koje se inače daju publici razglasom, npr. na željezničkim stanicama, aerodromima i sl. trebaju biti monitorima ili drukčije saopćene pismom ili drugim oblicima dostupnim gluhima. Ovo je važno i kod prozivanja u uredima, kod liječnika i sl.

Na svim javnim prostorima, u uredima, ustanovama i dr. natpisi i pisane informacije trebaju olakšati snalaženje gluhima i nagluhim građanima.

Na važnim mjestima (željezničke stanice, pošte i sl.) trebaju postojati telefonske govornice s pisaćim telefonima za gluhe, kao i telefoni s pojačalima za nagluhe. Sve javne službe moraju biti opremljene takvim telefonima.

Javni mediji (TV) obvezni su upozorenja na opasnosti, elementarne nesreće i dr. davati ne samo glasom već i tekstom.

Primjer detaljnog i strogog reguliranja pristupačnosti daje "Zakon o Amerikancima s invaliditetom"(ADA) u SAD koji propisuje ne samo državnim i javnim organima i ustanovama, već i privatnim poslodavcima, trgovcima i dr. nabavu i korištenje svih pomagala i mjera za pristup i komunikaciju s gluhima i nagluhima.

U zemljama gdje za ove stvari nema zakonske regulacije organizacije gluhih i nagluhih sve uspješnije vode snažne kampanje.
Hrvatska još nema ni zakonskih mjera, a ni značajnijih kampanja ili nastojanja na ovom području.

Vrati se na sadržaj JAVNI MEDIJI – TELEVIZIJA

Na televiziji povremeno vidimo gestovni govor. Što gluhi od nje dobivaju?

Praktički sve televizije u svijetu (HTV najmanje!) vode računa o gluhoj publici. Glavni načini da TV informacija bude gluhima dostupna:

Skriveni teletekst titlovi. Ovo je najefikasniji i najviše primjenjivani način prenošenja govornih sadržaja gluhima. Pritiskom na tipku dekodera (u Sloveniji npr. teletekst šifra je 771) gluha osoba dobiva na ekranu potpise (titlove), koje drugi TV gledatelji ne moraju imati na svojim ekranima. Broj emisija i programa opremljenih takvim titlovima sve je veći, po 100 i više sati tjedno, uključujući često i TV-dnevnik.

--Hrvatska televizija nema skrivenih teletekst titlova za gluhe. Navodno nema opreme za to. Ni uobičajenih, svima vidljivih titlova, nema u informativnim emisijama, osim u mjesečnoj "invalidskoj" emisiji "Živjeti sa..."

Informativne emisije, npr. TV-dnevnik, negdje se za gluhe daju i gestovnim jezikom (Italija). Kod nas se od kraja 1998. daje petminutni sažetak dnevnika gestom, i to bez titlova pa gluhi uopće nisu u stanju informacije razumjeti.

Praćenje gestovnog prijevoda našim sustavom znakova ako se daje u kutu ekrana, simultano sa slikom, inače je vrlo teško, nemoguće, pa i slabije pismenim gluhima više odgovaraju titlovi.

Samo gestovno se kod nas prevodi i emisija o zdravstvu pa je gluhi još teže prate zbog nepoznatih sadržaja i termina.

Posebne emisije za gluhe daju tjedno ili mjesečno gotovo sve televizije u svijetu. I kabelska televizija mnogo se za tu svrhu iskorišćuje.
Hrvatska televizija posebne emisije za gluhe ne daje. Dogodi se, vrlo rijetko, da u emisiji "Živjeti sa..." ili u drugim informativnim emisijama bude po koji sadržaj o gluhima (ali ne za gluhe).
Hrvatska televizija i od gluhih pretplatnika, koji bitan dio programa, zvučni, ne mogu primati, zahtijeva plaćanje punog iznosa pretplate (suprotno praksi mnogih televizija, koje usto svoje programe prilagođuju gluhima).

Ipak, gluhi i ovako vole televiziju, znači da nešto od nje imaju?

Dakako, za njih je dobro što se kod nas filmovi i serije ne prevode govorno, kao u mnogim drugim zemljama.
Informativne emisije, npr. dnevnik, bile bi gluhima mnogo pristupačnije kad bi televizija imala barem malo obzira prema njima pa (kao nekada) davala uz sliku i standardne tekstovne dodatke (mjesto, vrijeme događaja, naslovi koji sadrže bit informacije, titlovani prijevod riječi stranih govornika). Tako rade mnoge televizije, npr. slovenska.

Natrag

Vrati se na sadržaj POVLASTICE GLUHIMA – DA ILI NE?

Gluhoća, očito je, nameće posebne troškove, za pomagala, za tuđe usluge ... Dobivaju li gluhi kakvu naknadu ili povlastice, olakšice, kao npr. slijepi?

Jedina je specijalna povlastica za gluhe: 100 besplatnih telefonskih impulsa mjesečno i pol iznosa telefonske pretplate, što im je odobrio HT. Kad gluha osoba telefonira (bilo telefonom za gluhe ili uz pomoć druge osobe) produljuje se vrijeme telefoniranja oko 4 puta.

Bezuspješna su zasad sva nastojanja gluhih u Hrvatskoj da im se odobri bilo koje besplatno pomagalo ili usluga. Hrvatska je jedinstvena u Europi i svijetu po tome što ne poznaje i ne priznaje nikakve poteškoće koje gluhoća nosi.

Čuje se ova doskočica: gluhi tvrde da nisu invalidi, dokazuju da su jednako sposobni za rad kao drugi građani; zbog čega onda traže neke povlastice i pomoći?

Gluhi nisu invalidi, ali jesu hendikepirani (u smislu suvremene definicije pojma "hendikep" kao ograničenja koje pojedincu nameće društvena okolina). Oni su teško diskriminirani u odnosu na ostale građane s obzirom na mogućnostima izobrazbe, izbora zanimanja, zapošljavanja, informiranja i dr.

A načelo je suvremenog društva: jednake dužnosti i obveze za sve, ali uz jednaka prava i mogućnosti - a dok toga nema zahtjev za naknadom povećanih izdataka pravedan je. To je princip koji je naglašen u aktima Ujedinjenih naroda (Standardna pravila, 27) i suvremene ga države prihvaćaju i primjenjuju.

Gluhima je zakon ipak dao barem povlasticu u putničkom prometu...

Zakon im je povlasticu dao (u travnju 1993 - šest putovanja godišnje uz 75% popusta, odnosno 50% za avion) - ali su im je Vladine Uredbe oduzele prije nego je mogla biti primijenjena.
Teško je shvatiti zbog čega je baš gluhima povlastica uskraćena, kad je za njih "putovanje život". Oni su "kolonizirani" u veće gradove pa su veze s obiteljima, kao i kontakti s gluhima u drugim gradovima za njih velika ekonomska i društvena potreba. A mogu je zadovoljiti samo osobnim susretima, jer im telefon i pismo nisu od koristi.

A u današnjim su im teškim ekonomskim prilikama putovanja praktički onemogućena visokim cijenama prijevoza.

Vrati se na sadržaj GLUHI NA RADU

Čuje se izreka: "Gluhi mogu sve, samo ne mogu čuti!" Je li to istina?

Ova krilatica američkih gluhih točna je samo uvjetno. Jedna njihova dosjetka najbolje to tumači: "Može li gluhi biti predsjednik SAD? - Može, naravno, samo se dogovorimo, kako!"

Društvena uvjetovanost radnih i svih drugih mogućnosti gluhih očita je kad pogledamo golemu razliku položaja gluhih u razvijenim sredinama koje se oslobađaju predrasuda pa nastoje gluhima dati slične uvjete za obrazovanje i rad, kao i ostalim građanima, prema položaju gluhih u zemljama gdje takvih nastojanja nema.

Kako je kod nas?

Ograničenja nametnuta izvana još su velika. Rijetki su gluhi uspjeli iskočiti iz prosjeka pa vlastitim naporom i uz pomoć obitelji ostvariti ono što im sustav još ne nudi: više obrazovanje i bolji profesionalni status.

U krugu naših gluhih (ne samo "postlingvalnih") imamo manji broj onih koji su završili visoke škole (nastavnici, akademski slikari, inženjeri, pravnici...). Posebno treba istaći gluhe nastavnike za gluhe kojih je bilo više. Danas se u svijetu gluhi nastanici smatraju nezamjenjivim u odgoju gluhe djece. (Kod nas je, nažalost, ovo zvanje među gluhima praktički odumrlo...)

Većini naših gluhih ipak je gluhoća odredila životni put i profesiju (a ne njihove individualne sposobnosti i želje). Učili su zanate ili išli u one industrije gdje su ih željeli primiti.

Industrije tekstilne konfekcije, obućarstva, prerade kovina, grafička industrija i dr. dale su im posao - a zavisno o individualnim sposobnostima i motivaciji mnogi su tamo postali vrlo cijenjeni, visokokvalificirani stručnjaci.

Ako su sposobni za rad u normalnim uvjetima, zašto se gluhi zapošljavaju u tzv. "zaštitnim radionicama"?


U godinama nakon II. Svjetskog rata gluhi su se kod nas udruživali i radili u radionicama svog Saveza. U tadašnjim uvjetima planskog gospodarstva to je funkcioniralo, ali kasnije su te radionice, koje su u međuvremenu postale "zaštitne" i prestale biti pod upravom Saveza, postale najlošijom varijantom zapošljavanja gluhih.

Iz njih su izašli svi gluhi koji su mogli, a oni koji u tome nisu uspjeli danas su, barem u Zagrebu, najugroženiji dio zaposlene populacije gluhih.

Zaštićeno zapošljavanje gluhih apsolutno nije za gluhe (osim možda za rijetke s dodatnim problemima).

Profesionalne perspektive gluhih danas?

U tržišnom i privatiziranom gospodarstvu rizik nezaposlenosti i degradacije profesionalnih perspektiva gluhih veoma je velik, što se već pokazuje u praksi. Predrasude i neopravdani žig manje sposobnih invalida, utječu na odnos poslodavaca-vlasnika prema njima.

Naša bi država morala krenuti za primjerom zapadnih demokracija koje po orijentaciji Ujedinjenih naroda (rezolucija 46/96) donose propise i mjere koje gluhe štite od diskriminacije.

Vrati se na sadržaj KAKO ŽIVE GLUHI?

Zašto gluhe smatraju "objektom" socijalne skrbi?

Zaista je tako: sve što se radi s gluhima i za gluhe nekako nosi biljeg socijalne zaštite. Čak ni škole koje gluhi polaze nisu u resoru prosvjete već socijalne skrbi, a gluhu djecu ne uče učitelji nego "stručnjaci za defektne, defektolozi" (ružan termin iz sovjetskog nasljeđa) .

Tako je i na drugim područjima života: gluhi se smatraju brigom centara za socijalni rad, Caritasa i ostalih socijalnih ustanova i organizacija.

Ima li razloga za takav tretman?

Nema tu mnogo smisla ni logike, već je ovakvo gledanje posljedica tradicije po kojoj su iz "zdravog" društva bili uklanjani i azilirani svi koji su se u nečemu razlikovali od "normalnih".

Suvremena shvaćanja o izjednačenom pravu na pristup i sudjelovanje u društvu svim građanima, uključujući i one s invaliditetom, teško prodiru. Zbog toga je status gluhih takav da zaista često ima razloga za socijalnu skrb.

Nazočnosti gluhoga nigdje se previše ne vesele: ni u obitelji, ni u razredu redovite škole, ni u radionici ili u veselu društvu. Odasvud bi ga najradije poslali na brigu specijalnim strukturama i socijali.-

Ni gluhi ne uživa u društvu "čujućih" !

Ni njemu nije ugodno u "normalnoj" okolini koja ga ne prihvaća, s kojom teško ili nikako ne komunicira.

Ali ne voli biti ni pod "skrbništvom" specijaliziranih struktura ili "čujućih" uopće. Čim je u stanju odlučivati o sebi, kad odraste, gluhi će se prikloniti zajednici gluhih, samo će se u njoj zaista osjećati "među svojima".

Je li to dobro ili loše?

Zavisi o kutu gledanja. Roditeljima može smetati što im dijete bježi u jedan drugi svijet, među "drugačije". Pedagozi mogu negodovati što traži sredinu koja ne stimulira ni govor ni čitanje.

Gluhima pak njihova zajednica znači mnogo i bez nje ne mogu. Barem ne oni koji su od djetinjstva gluhi.

To ne znači da će svi trčati svakog dana u društvo gluhih. Zapravo su rijetki gluhi koji redovito dolaze u svoj klub, možda tek svaki deseti od njih. Ostali više vole biti u obitelji, baviti se kod kuće nekim poslom ili hobijem.

Ali pripadnost zajednici gluhih svi osjećaju. To je snažna emocija koja ih sve povezuje. Najbolje (često i jedine) prijatelje gluhi imaju među gluhima.

Vjerojatno ih to spašava od osamljenosti?

Da, i više od toga! Ne samo što time dobivaju psihološku potporu, što u društvu drugih gluhih razvijaju svoj ponos, svoju samostalnost i borbenost, već dobivaju i veliku pomoć za praktičan život.

Samopomoć unutar zajednice gluhih bitan je faktor socijalne sigurnosti i relativno zdrave atmosfere među gluhima. Upućeni su jedni na druge, međusobno prenose znanja, iskustva, informacije, pomažu jedni drugima. Među njima ima ljudi raznih zanimanja i zanata, različitih stupnjeva obrazovanja - i sve to čini da se gluhi, čak i oni bez škole, vrlo dobro snalaze u životu, i rijetko traže asistenciju izvan svog kruga.

Ali im ipak trebaju socijalni radnici, tumači...?

Da, nužna im je, kao uostalom i "čujućima", i pomoć stručnjaka izvana: socijalnog radnika, psihologa, pravnika, tumača... "Razmaženi" gluhi u nekim zemljama traže maksimum, npr. po jednog tumača na 7 gluhih - u Švedskoj, gdje im je premalo jedan tumač na 30 gluhih, kako imaju sada.

U Hrvatskoj je stanje u tom pogledu gore nego ikad. Zagreb, milijunski grad s barem tisuću gluhih, ima samo jednog profesionalnog stručnog radnika za rad s odraslima - koji je i tumač i socijalni radnik i defektolog.

Opće službe socijalne skrbi (Centri za socijalni rad i dr.) nemaju ljudi kvalificiranih za ovaj rad, jer niti poznaju probleme gluhih niti umiju komunicirati s njima.

A socijalnih problema ima?

Da, barem koliko i u ostaloj populaciji, a trebalo bi biti i više s obzirom na uvjete u kojima gluhi žive.

Većina njih su doseljenici sa sela, bez rodbine u gradu, velik dio ima slabe prihode, ima dosta podstanara, mnogo je umirovljenika s minimalnim mirovinama...

Ima slučajeva alkoholizma, prostitucije, prosjačenja. Posljednjih godina ima sve više organiziranog prosjačenja i torbarenja, osobito preko granice, u zapadnim zemljama, čime se nanosi šteta ugledu Hrvatske.

Ratno doba učinilo je mnoge gluhe stalnim klijentima Caritasa i Crvenog križa. Iako je to razumljivo, a nije nepoznato ni u drugim slojevima žiteljstva Hrvatske, ipak je neugodno, jer se pomalo i oni gluhi koji bi mogli sami sebi pomoći navikavaju na jedan zaboravljeni, degradirajući stil života, koji današnje generacije gluhih nisu poznavale.

Vrati se na sadržaj HRVATSKI SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH

Gluhi su svuda u svijetu organizirani?

Da osnivanje društava svuda je slijedilo otvaranju škola za gluhe. Najstarije nacionalne organizacije gluhih u europskim zemljama utemeljene su prije 100 - 150 godina.

Svjetska federacija gluhih osnovana je 1951. godine u Rimu. Svoj drugi kongres održala je 1955. godine u Zagrebu.

A u Hrvatskoj?

Društveni život gluhih počeo je prije I. svjetskog rata u Zagrebu, a 1921. došlo je do formalnog osnivanja društva koje je dobilo ime "Dobrotvor", a imalo je u početku 25 članova. Broj se povećavao a djelatnost širila do završetka Drugog svjetskog rata .

Uzajamna pomoć, druženje i izleti, šport, povremene scenske priredbe i manifestacije bile su sadržaj rada Društva.

Nakon rata došlo je do promjena?

Da, i to vrlo radikalnih, po uzoru na talijanski savez gluhih i organizacije gluhih u socijalističkim zemljama. "Savez defektnih sluhom" - kako se u početku zvao, a zatim "Savez gluhih", - dolazi pod izravni nadzor države pa dobiva sredstva, kadrove i "mandat" za sveobuhvatan rad u korist svih osoba oštećena sluha - gluhih i nagluhih. Organizacija je prije 25 godina dobila naziv Savez osoba oštećena sluha - da se izrazi širina i ravnopravno prihvaćanje svih osoba s oštećenjem sluha.

Savez je od početka imao inicijativu i sudjelovao je praktički u svemu što se radilo za gluhe i nagluhe - od školstva, profesionalnog osposobljavanja, zapošljavanja, socijalne skrbi, audioloških akcija - do bavljenja društvenim i rekreativnim djelatnostima.

Danas je drugačije?

Da, s razvojem državnih stručnih službi smanjivao se djelokrug Saveza i ograničio pretežno na socijalnu skrb, opskrbljivanje slušnim i drugim pomagalima, zastupanje interesa gluhih i društvenu djelatnost.

Dočekavši s oduševljenjem stvaranje neovisne hrvatske države, gluhi su pokušali u Saboru i kontaktima s državnim organima pokrenuti rješavanje problema gluhih i nagluhih, prvenstveno zakonskom regulativom. Nažalost, došlo je do skoro potpunog ukidanja financiranja Saveza, do drastičnog smanjenja broja zaposlenih i obustavljanja niza ranijih djelatnosti.

Organizacija uzima novo ime: Hrvatski savez gluhih i nagluhih, nastoji djelovati u novim uvjetima, sa statusom udruženja građana. U ratnim uvjetima glavna joj je briga bila pribavljanje i distribucija humanitarne pomoći.

Gdje postoje općinske-županijske organizacije gluhih?

U ovim hrvatskim gradovima su im sjedišta:

1. Bjelovar, Mažuranićeva 3
2. Čakovec, Kralja Tomislava 29,
3. Daruvar, Radićeva 3/I.
4. Dubrovnik, Miha Pracata 11
5. Gospić, Smiljanska 89
6. Karlovac, Šebetićeva 3
7. Koprivnica, Ive Marinkovića 39
8. Krapina , Magistratska 12
9. Makarska, Trg Tina Ujevića 5
10. Našice, Štrosmajerova 5
11. Nova Gradiška, Trg Kralja Tomislava 1
12. Osijek, Pejačevićeva 3
13. Požega, županjska 19
14. Pula, Vitomira Širole Paje 5
15. Rijeka, Eugena Kumičića 50/I
16. Sisak, Trg 22.lipnja 4
17. Slavonski Brod, Horvatova 2
18. Split, Bana J.Jelačića 6
19. Šibenik, Kralja Zvonimira 42
20. Varaždin , Slavenska 22
21. Vinkovci, Duga ulica 43
22. Virovitica, Trg J.Jelačića 5/II
23. Zadar, Ruđera Boškovića 6/III
24. Zagreb, Kneza Mislava 7
25. Županja,Maršala Tita 46.

Središnjica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih je u Zagrebu, Palmotićeva 4.

Članstvo čine gluhi i nagluhi, ali se nagluhi manje primjećuju...

Danas Savez ima oko 17000 članova. Ne vodi se posebna evidencija koliko je gluhih a koliko nagluhih. Procjenjuje se da gluhih ima oko 10000 (uključeni su i oni koji su audiološki nagluhi, ali pripadaju zajednici gluhih i rabe znakovni jezik).

Ostatak su nagluhi i ogluhnuli. To su članovi koji ne rabe znakovni jezik već se oslanjaju na ostatke sluha i govor.

"Gluhi" vode brojem i utjecajem u organizacijama najvećih gradova, gdje postoje ili su postojale škole za gluhe i društveni domovi. To su najstarije organizacije, utemeljene u prvom desetljeću Saveza: Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Varaždin, Pula i Karlovac.

"Nagluhi" su bili, a dijelom su i sada, najjači elemenat u ostalim organizacijama, koje su osnovane krajem pedesetih godina kao tzv. "terenske" organizacije. Više njih je s vremenom, prihvaćajući mlade gluhe nakon školovanja, izraslo u manje centre pa su "gluhi" sada u mnogima vodeći dio članstva.

Iako su nagluhi većina u Savezu, njihov utjecaj nije razmjeran broju. Oni su najvećim dijelom postali članovi u razdoblju snažne djelatnosti Saveza na nabavi i distribuciji slušnih pomagala i ostalih akcija od specifičnog interesa za ovu skupinu.

Bilo je prije 35 - 40 godina nastojanja da se i kod nas, kao u većini europskih država nagluhi organiziraju u posebna društva. Neko vrijeme postojala je "Liga osoba oštećenih sluhom", ali je njena djelatnost zamrla, a nagluhi i dalje ostaju punopravni članovi Saveza, iako uglavnom nisu uključeni u društveni, klupski život organizacija.

Nagluhi imaju mnogo svojih, specifičnih problema (ovaj sveščić se time ne bavi) ali, nažalost, još nije stvorena jezgra nagluhih aktivista koji bi, u suradnji s Međunarodnom federacijom nagluhih pokrenuli akcije za njihovo rješavanje.

Savez ima veze s međunarodnim organizacijama?

Da, Savez je od 1993. redoviti član Svjetske federacije gluhih, sa sadašnjim sjedištem u Francuskoj i Skandinaviji.

Isto tako, od 1992. član je Međunarodne federacije nagluhih, kojoj je sada sjedište u Velikoj Britaniji.

S obje međunarodne organizacije Savez je bio u vezi (izravno i preko nekadašnje jugoslavenske organizacije) od kad su osnovane.

Najznačajnije djelatnosti Saveza?

Društveni domovi, klubovi gluhih postoje u većim gradovima. To su mjesta svakodnevnog sastajanja, razgovora i odmora. - Društveni život za većinu članova dragocjen je kao vrelo za život važnih informacija do kojih dolaze međusobnom razmjenom. Nekad su predavanja, tečajevi i dr. bili redovit dio programa izobrazbe odraslih. Danas nema sredstava pa ni predavača i animatora te se manje na tom radi.

Kulturna i umjetnička djelatnost. Kulturno-umjetnička djelatnost svojevremeno je bila snažna, KUD gluhih sa sekcijama folklora i pantomime, slikarstva i dr. djelovala su u većim gradovima, osobito u Zagrebu i Splitu. "Josip Medved" stekao je ugled svojom Trupom pantomimičara ne samo među gluhima već i općenito na hrvatskoj sceni. Folklorne skupine nastupale su u zemlji i svijetu - za gluhe i široku publiku. Brojni gluhi umjetnici (akademski slikari i amateri) redovito su imali individualne i zajedničke izložbe. Organizirali su se natječaji u drugim umjetničkim djelatnostima (amaterski film, fotografija, književni rad).

Danas je ovaj rad zamro u okviru Saveza. Pojedini umjetnici samostalno djeluju - a Savez više nema prostorija ni sredstava i stručnih kadrova za stimuliranje umjetničke djelatnosti članstva.

Šport. - Najživlja i nikad prekinuta djelatnost među gluhima. Postoji posebna organizacija, Hrvatski športski savez gluhih, s 15 športskih društava (u Bjelovaru, Daruvaru, Karlovcu, Našicama, Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu, Varaždinu, Virovitici, Zadru i Zagrebu).

Nogomet, rukomet, stolni tenis, kuglanje, šah - glavne su športske discipline hrvatskih gluhih.

Iako nemaju vlastitih terena ni prostorija, a nitko ih sustavno ne financira, gluhi športaši postižu velike uspjeha i u međunarodnom športu. Oni su danas praktički jedina propaganda u svijetu za Hrvatsku i njezine gluhe. Športaši izdaju svoj bilten a njihove uspjehe registrira dnevni i športski tisak. Organizacija športaša u svemu se oslanja na opći Savez, čijim prostorijama i kadrovima se koristi.

Gluhi umirovljenici. - Oni su jedna veoma povezana i djelatna skupina u jačim gradskim organizacijama, osobito u Zagrebu. Gluhih umirovljenika ima mnogo, jer oni, prema još postojećim propisima o skraćenom stažu za osobe s preko 70% tjelesnog oštećenja, mogu u starosnu mirovinu s 32 (muškarci) odnosno 30 (žene) godina rada.
Oni su vrlo povezani, redovito se sastaju, organiziraju svečanosti, izlete, putovanja. Može se reći da su uz športaše najagilnija skupina u Savezu.

Gluhi vjernici. - Novi oblik okupljanja i djelovanja koji je krenuo prije desetak godina iz Splita, gdje je i sada najintenzivniji. Jaka zajednica vjernika postoji i u Zagrebu. Djelovanje: molitvene zajednice, sastanci s predavanjima, nedjeljne mise s tumačem.

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja gdje još nema svećenika koji se umiju služiti znakovnim jezikom, iako bi ih uskoro trebalo biti, jer su među glavnim pokretačima vjerskog života gluhih isusovački bogoslovi.

Gluhi vozači. - Upornim nastojanjem Saveza od 1966. godine i gluhi mogu dobiti dozvolu za upravljanje motornim vozilima A i B kategorije. Savez je imao i svoju auto-školu, a gluhi vozači, kojih je u Hrvatskoj bilo više od stotinu bili su dobro povezana i agilna skupina.
Padom standarda broj gluhih vozača bitno se smanjio.

Najznačajnije akcije i uspjesi Saveza dosad

Svijest i samosvijest gluhih snažno su se razvili od Drugog svjetskog rata na ovamo. Moglo bi se reći da se ono što danas nosi gluhe u svijetu - ponos i kultura gluhih - kod nas razvilo prije nego u europskim zemljama (možda zato jer smo imali jaču intelektualnu elitu kasno ogluhnulih).

Danas, međutim, u tome sve više zaostaje za svijetom. Mladi teško dolaze do izražaja, Savez se sve više pretvara u organizaciju umirovljenika.

Školovanje i profesionalno osposobljavanje gluhih svoju širinu i polet u velikoj mjeri duguje Savezu. Mrežom svojih organizacija pronalazila su se djeca za školu i svojim pritiskom i izravnom akcijom (otvaranje osnovnih škola i školskih odjeljenja u Splitu, Varaždinu, Karlovcu, Sisku, Rijeci) kao i škola, domova i radionica za učenike u privredi u istim ovim gradovima te u Osijeku i Puli postignut je do 1960. veliki cilj da se svakom gluhom djetetu osigura mjesto u školi i na stručnom osposobljavanju.

Osposobljeni su i zaposleni preko Saveza i mnogi neškolovani mladi gluhi ljudi koji su u okviru zajednica gluhih razvili sposobnosti za samostalan život. Tečajevima za stjecanje visokih kvalifikacija, stipendiranjem gluhih studenata i dr. također se pomagalo gluhim članovima.

Uvoz i distribuciju slušnih pomagala za nagluhe Savez je počeo 1960. godine i bio je u početku prvi i jedini, a kasnije najjači dobavljač i serviser slušnih aparata najuglednijih svjetskih proizvođača, radeći to bez profita, po cijenama nekoliko puta nižim od onih u europskoj maloprodaji. Djelovalo je i posebno savjetovalište za nagluhe, pretežno za njih izdavan je časopis i literatura. -

Danas Savez ne uvozi i ne servisira slušne aparate, osim što prodaje pribor i besplatno raspodjeljuje aparate primljene kao humanitarnu pomoć.

Odmaralište za gluhe u Murteru. Desetljećima je uspješno djelovalo, primajući svake sezone i više od tisuću gluhih (uz privatni smještaj).

Od 1991. zbog ratnih prilika i drugih problema ovo je odmaralište zatvoreno i sada nije u posjedu Saveza. Jedino bi popravljanje standarda gluhih i primjena suspendiranog Zakona o povlasticama u putničkom prometu, moglo pomoći da se ponovno organizira odmor gluhih i njihovih obitelji.

Stanovi za obitelji gluhih. Osim intervencija i kredita gluhima da dobiju stanove preko svojih poduzeća, Savez je i osnivanjem vlastite Stambene zadruge gluhih pomogao desecima obitelji da dođu do stana uz povoljne uvjete.

Izvanredno značajna bila je ova pomoć, s obzirom što su većina gluhih u gradovima "doseljenici" koji su najčešće bili podstanari.

Izdavačka djelatnost. Hrvatska je prva na prostoru bivše Jugoslavije pokrenula novine za gluhe - "Desovac" - godine 1948. Ovaj je list kao i općenito izdavačka djelatnost za gluhe 1952."preseljena" u Beograd, ali su autori i prevoditelji iz Hrvatske bili najjači u ekipi suradnika. Preveli su niz tada aktualnih stručnih knjiga (dopisni tečaj za roditelje gluhe djece, knjige o obrazovanju, o psihološkoj praksi s hendikepiranima i dr.) i najviše pisali za novine i časopise gluhih ("Naš glas", "Revija SGNJ).

1970. pokrenut je u Zagrebu ilustrirani časopis "Sluh" koji je s prekidima izlazio do 1990. te dobivao međunarodne komplimente kao "najbolji europski list za gluhe". U Zagrebu su osim toga izlazili bilteni "Zeleni znak" i "Crveni znak" te bilten mladih "Feniks".

Danas izlazi (vrlo rijetko) bilten "Ukratko". Hrvatski Savez, osim toga, nastoji prevoditi i izdavati, u skromnoj nakladi i vlastitom neadekvatnom tehnikom fotokopiranja prijevode važnijih inozemnih materijala.

Posljednjih godina izdano je desetak knjižica u nakladi Saveza, uglavnom prijevoda.

Ovo je, nažalost, skromno i siromašno u usporedbi s nekadašnjom djelatnošću, a nije još primijenjen ni jedan u svijetu popularan ndsfačin informativne djelatnosti za gluhe – izdavanjem videonovina i drugih materijala na videokasetama, s titlovima ili gestovnim prijevodom.

Uskoro bi trebao krenuti, uz stručnu i tehničku suradnju studenata Filozofskog fakulteta DI, poseban Internet program Hrvatskog saveza gluhih, uz već postojeće WEB stranice projekta "Liturgija na znakovnom jeziku" - koje vodi isusovački bogoslov Jerko Ban.

Međunarodni dan gluhih - koji se u svijetu slavi posljednje nedjelje u rujnu (a negdje i kao "Tjedan gluhih" - posljednji u rujnu) danas se kod nas slavi samo malim, internim svečanostima - dok je ranije to bila prilika za izlazak u javnost - plakatima, predavanjima i sl.

Natrag