Članak objavljen u talijasnkom surdopedagškom časopisu "Effeta", studeni 1999.

U zemlji gdje se mnogo desetljeća, prije i poslije drugog Svjetskog rata, u krugovima pedagoga i socijalnih radnika stalno govorilo kako bi trebalo nešto učiniti za gluhoslijepe - ništa zapravo nije bilo za tu kategoriju učinjeno: za njih nije bilo ni škola, ni organizacija, ni specijaliziranih službi.

Bilo je, naprotiv, žaljenja vrijednih postupaka: u jednom zavodu za gluhe desetljećima su kao vrlo marljivi čistači radili brat i sestra gluhoslijepi: bez satnice, bez plaće i drugih prava na temelju rada - da bi na kraju bili poslani u azil gdje će svoj život završiti sami i napušteni, bez radosti druženja i razgovora s gluhom djecom... Drugi gluhoslijepi, žrtve Usherova sindroma, snalazili su se kako su znali, možda uz materijalnu pomoć obitelji ili organizacije gluhih, ali nisu imali prilike za sastajanje i društveni život s prijateljima iste sudbine.

Godine 1994. jedna je mlada žena, Sanja Tarczay, i ona žrtva Usherova sindroma, ali s korisnim ostacima vida i sluha, odlučila nešto učiniti sama.

Poslije jednogodišnjeg boravka u Švedskoj, gdje je vidjela što i kako se može raditi za gluhoslijepe, a nakon što se suočila s ravnodušnošću ili čak neprijateljstvom među vodećim ljudima Hrvatskog saveza gluhih, Sanja je odlučila osnovati dobrovoljno društvo za pomoć gluhoslijepima. To se dogodilo u prosincu 1994.

Od tri gluhoslijepe osobe, među kojima je bila jedna druga mlada intelektualka, pjesnikinja i kiparica Sanja Fališevac, broj članova s oštećenjem vida i sluha (bilo totalnim ili težim) broj članova porasao je do blizu stotine, a nastavljaju se i dalje nastojanja da se otkriju svi gluhoslijepi, pa se osnivaju lokalne organizacije u većim hrvatskom gradovima.

Od samog početka organizacija je tražila potporu i suradnju na raznim stranama i rezultati su iznenadili. Danas je u Upravnom odboru "Dodira" podpredsjednica hrvatskog parlamenta, a mnogi profesori, liječnici, državni dužnosnici i lijepa skupina studenata pružaju svoje usluge i suradnju.

Udruga gluhoslijepih uzela je ime "Dodir", po naslovu pjesme koju je u njenu čast napisao pjesnik Stjepan Lice, pomoćnik ministra prosvjete. Da bismo pokazali današnju poziciju "Dodira", dovoljno je spomenuti jedan detalj: ministar obrane spremno je ustupio helikopter da bi predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prevezao na jednu konferenciju "Dodira", koja se održavala u jednom mjestu na hrvatskoj obali.

Nacionalne i internacionalne udruge i ustanove za gluhoslijepe iz mnogih zemalja iskazale su izvanrednu solidarnost. Mala hrvatska udruga i njezina predsjednica odmah su se našli u međunarodnim organizmima za pomoć gluhoslijepima, uključeni i u važne studije i akcije za ovu kategoriju.

Ne samo savjeti, literatura, međusobni posjeti - već i dragocjena praktična pomoć ponuđeni su iz inozemstva. "La Lega del Filo d'Oro" iz Osima ponudila je pomoć u obrazovanju Paole, male petogodišnje gluhoslijepe djevojčice iz Rijeke.

Sanja Tarczay, utemeljiteljica i predsjednica "Dodira" iz obitelji je gluhih. Njezin otac, sin evangeličkog pastora, izgubio je sluh s 8 mjeseci, ali usprkos tome, uz pomoć privatnih učitelja, završio je srednju školu među đacima zdrava sluha, a nakon toga otvorio je zlatarsku radnju. Njezina majka, koja je rođena gluhonijema u jednom selu, ostala je bez škole zbog Drugog svjetskog rata. "Nije znala govoriti - ali je znala sve: a iznad svega ljubiti svoju obitelj" - kaže Sanja. I drugi članovi obitelji imaju oštećen sluh (sestra i nećak), tako da su u kući "samo baka i mačak imali normalan sluh".

U takvoj sredini je Sanja, iako je polazila normalnu školu, postala i dijelom zajednice gluhih, prijatelja njezinih roditelja. Nekoliko je godina, nakon završetka srednje škole, radila kao knjigovotkinja u organizaciji gluhih.

Većina članova "Dodira" dolazi iz zajednice gluhih. Oni su žrtve Usherova sindroma. Lijepa je i zanimljiva priča o dva gluhoslijepa brata - Ivanu i Milanu Vručina - jer pokazuje čudesan učinak prijateljstva i solidarnosti gluhih i gluhoslijepih.

Dva brata, koji sada obojica imaju preko 30 godina, rođeni su gluhi, ali vid im je bio dovoljno dobar za školovanje u školi za gluhe i zatim za učenje zanata: Ivan je sedam godina radio kao slikar keramike pa je rukom oslikavao tanjure, a Milan je dvije godine radio kao kartonažer. Progresivni gubitak vida prisilio je obojicu da napuste posao i postanu mladi umirovljenici.

Živjeli su sa svojom bakom u kućici na periferiji Zagreba. Dobra starica, razborita i iskusna, poučila je unuke u svim kućnim poslovima, oni su naučili kuhati pa čak i peći kruh. Kad je baka umrla, odlučili su ostati u njezinoj kući i živjeti samostalno, ne vraćajući se u rodno selo da bi tamo bili na brizi roditeljima.

Dva brata, okretni i inteligentni kakvi jesu, znali su organizirati svoj život da ni o kome ne budu ovisni. Jedini problem, koji ih je najviše mučio, bio je što su izgubili kontakte s gluhim prijateljima. Njihov je vid sve više slabio, mogu se +sada donekle snalaziti i kretati pri punom danjem svijetlu, ali navečer su potpuno slijepi i ne usuđuju se sami otići da bi susreli prijatelje u klubu gluhih, koji se otvara kad sunce zapadne.

Evo, ovdje je "Dodir" došao kao spas. Nova udruga odmah se prihvatila organiziranja sastanaka, svečanosti, izleta, pa i ljetovanja na moru za svoje članstvo. Kakav je čudesan doživljaj za braću bio kad su mogla "vidjeti" more nakon više od dvadeset godina!

Udruga im je poklonila faks-aparat. Roditelji su kupili još jedan - i evo mogućnosti svakidanjeg kontakta s njima! Uz malo napora, služeći se i povećalima, oni mogu čitati poruke, osobito Milan, mlađi, koji ima nešto veće ostatke vida.

Dakako da je faks svakog dana u uporabi i za "razgovor" sa gluhim prijateljima.

Ovdje nije kraj dobrim akcijama "Dodira". Zahvaljujući pomoći pojedinih umjetnika organizirane su izložbe radova gluhoslijepih članova. Dva brata su od djetinjstva pokazivala talent za likovne umjetnosti. Sada Milan crta i slika, a Ivan se počeo baviti kiparstvom. Kakvo je za njih zadovoljstvo bilo kad su ih hvalili kritičari umjetnosti, kad su u novinama gledali, makar i s naporom, vlastite fotografije, često u društvu s uglednim osobama!

Ivan je u svom životu imao čak sedam nimalo ugodnih "susreta" s automobilima... Dokaz su brazgotine na njegovu licu. Sada im je "Dodir" uručio crvenobijele štapove i poučio ih kako se služiti njima. Sigurniji su na ulici, usuđuju se u sunčanim danima ući i izaći iz tramvaja.

Kad se smrači, ili kad treba otići na nepoznato mjesto - tu je jedna daska spasa: gluhi prijatelj Antun Bakan i njegova supruga Ružica. Antun je aktivan član zajednice gluhih a isto tako i dobrovoljni suradnik "Dodira" koji bez ikakve nagrade često radi kao vodič i tumač. Nikad nije odbio otići do braće Vručina svojim starim Wartburgom, da bi ih poveo u klub gluhih ili na koje drugo mjesto, kao i u svoju kuću gdje sa zadivljujućom strpljivošću pomaže Milanu da nauči rabiti računalo, koje bi dva brata željela nabaviti. Uz povećalo i velika slova na ekranu nadaju se da će moći služiti se ovom spravom.

Nažalost, još uvijek nema mnogo gluhih koji su spremni dijeliti nešto svog vremena druženjem s gluhoslijepim prijateljima. Ali barem na sastancima u klubu gluhih svatko nađe koji čas da razmijeni "riječ" s njima - a to je dragocjen dar osobi koja bi se bez takvih kontakata osjetila osamljenom i napuštenom.

Priča o braći Vučina pokazuje kako je malo potrebno da bi život pun dosade i izolacije postao zanimljiv i sretan, čak i bez sluha i vida. Mi gluhi sa zdravim vidom možemo takav život živjeti s gluhoslijepima, do časa kad ćemo svi mi biti uronjeni u Svjetlo. Jer, kako je kazala Helen Keller: "Bog je svjetlo!"

Zagreb, l. listopada 1999.

("sordoparlante" - "gluhi koji govori" - tu oznaku dodao je urednik, tako u Italiji nazivaju postlingvalno gluhe. Članak je ilustriran slikom braće Vručina u boji, crtežima Milanovim te fotografijom Sanje sa psićem)

Uz ovaj članak objavljena je vijest iz "Osservatore Romano" o smrti Sabine Santilli, koja je osnovala talijansku organizaciju "Lega del Filo d'Oro", a bila je od svoje 7. godine gluhoslijepa.

Umrla je 12. listopada 1999. u 82. godini života.