Biti gluh u - Zagrebu…

Andrija Žic

Nije isto biti gluh u Zagrebu, u Santa Monici ili - ne daj Bože - u Brazavilleu. Gluhoća nije svuda ista, a ni gluhi. U ovom tekstu autor, koji je i sam gluh (iako možda nije baš "autentični" reprezentent zajednice gluhih, jer je sluh izgubio u 11.godini, a tek u odrasloj dobi pristupio toj zajednici) govori kako se osjećaju gluhi u Zagrebu.

O gluhoći redovito govore i pišu oni koji nisu gluhi

Domišljaju se kakav je užas živjeti u vječnoj tišini, ne slušati glazbu, pjev ptica, topao ljudski glas… Nagađaju kolika je pustoš duha ljudi koji ne čuju govor, ne primaju mudrost generacija koja se prenosi govorom…Gluhoća je - iz ove, "vanjske" perspektive - jedan od najtežih invaliditeta, golema nesreća koja čovjeka izbacuje iz ljudskog društva, čini ga izgubljenim osamljenikom. Liječnici i defektolozi, obuzeti spasiteljskim žarom, navaljuju zato na defekt - žele ga izliječiti, ukloniti. Milom ili silom nastoje gluhima vratiti sluh, naučiti ih govoru. Ne žale godine potrošene na mučan slušni i govorni trening, ne boje se troška ni rizika kohlearne implantacije. Oni vide samo defekt, sanjaju kako će tretiranjam defekta gluhog čovjeka učiniti čovjekom koji čuje i govori, "normalnom osobom". (Usmjerenost na defekt pokazuje i sam termin "defektolog", koji se kao relikt sovjetske baštine kod nas tvrdokorno održava, a svijet mu se čudi i smije …)

Što pak o gluhoći misle sami gluhi?

Pogled na gluhoću "iznutra" - očima emanicipiranih gluhih u svijetu - sasvim je drugačiji: Gluhoća nije invalidnost već različitost. Gluhi čovjek može sve - samo ne može čuti. Život bez sluha može biti, i često jest, jednako vrijedna životna varijanta. Gluhi su to dokazali: oni žive i raduju se životu, školuju se i do najviših stupnjeva, rade praktički u svim zanimanjima, žene se, odgajaju djecu, voze automobile i zrakoplove…

Gluhi nisu nesretni. Ako su rođeni gluhi ne pate za glazbom ni šumorom krošnji - njihovo doživljavanje svijeta je drugačije, ali ne siromašnije. Oni nisu osamljeni, ponosni su i sretni kao pripadnici zajednice gluhih koja ima svoj jezik (znakovni jezik) i svoju kulturu. Oni tu zajednicu uspoređuju s jezičnom, etničkom manjinom, traže za nju manjinska prava i službeno priznavanje znakovnog jezika. Riječ "Gluhi" - The Deaf - pišu s velikim početnim slovom.

U čemu je onda problem gluhih?

Ako je sve tako sjajno i u redu - kako gluhi tvrde - na što se žale? Što još traže? Gluhoća, tumače oni, nije invalidnost, ali jest hendikep, u onom smislu kako taj pojam definiraju dokumenti UN i Svjetske zdravstvene organizacije: "Gubitak ili ograničenje mogućnosti sudjelovanja u životu zajednice ravnopravno s ostalim građanima, uslijed manjkavosti u okolini i u mnogim organiziranim aktivnostima društva, npr. u informiranju, komunikaciji i obrazovanju" (Rezolucija Generalne skupštine UN 48/96: Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom).
Po shvaćanju gluhih srž njihovih problema nije, dakle, u uhu ni u sluhu, već u odnosu okoline prema njima, u uvjetima koji im se pružaju ili ne pružaju da bi dobivali jednako obrazovanje, jednako stručno osposobljavanje i jednaku dostupnost informiranja, komunikacije, korištenja svih javnih službi, ravnopravne mogućnosti za zapošljavanje - poput ostalih građana.

Gluhi su u svemu tomu prikraćeni - negdje više, negdje manje. Zato nije isto biti gluh u Kongu, u Švedskoj, u Hrvatskoj…

Kakav je Zagreb prema svojim gluhima?

"Oni su svijet u svijetu…" - primijetio je pjesnik zagrebački, Vjekoslav Majer, u pjesmi punoj osjećaja: "Gluhonijemi". Žive svojim životom, međusobno povezani. Većina Zagrepčana ih i ne primjećuje, ne poznaje - osim kao mirne i šutljive susjede (bučne samo kad lupaju vratima). Samo jednoga od njih cijeli Zagreb znade - pantomimičara Antuna Kupanovca na Jelačićevu trgu.
U prvim desetljećima poslije Drugog svjetskog rata, Zagreb je preko Saveza gluhih "usisao" mlade gluhe iz cijele Hrvatske, napunivši njima škole, radionice i domove. Danas bi u gradu moglo biti blizu 2000 gluhih - dvaput više nego bi ih po svjetskim mjerilima trebalo biti na ovoliko žiteljstvo. (Broj nagluhih, o kojima ovdje ne govorimo, trebao bi u Zagrebu biti između 25 i 50.000).

Daje li Zagreb gluhima temelj za dostojnu egzistenciju?

Kakvo im nudi obrazovanje, zapošljavanje, kakve šanse za povoljan ekonomski i socijalni status? Problematika je odveć složena i stručna za novinski članak, ali barem par pitanja mogli bismo postaviti ljudima iz prosvjete, socijalne skrbi i rada, te onima koji se brinu o temeljnim ljudskim pravima:

Zašto Zagreb i Hrvatska u obrazovanju gluhih ne prate i ne slijedi promjene u svijetu, gdje se sve više odstupa od krutih slušno-govornih nastavnih metoda, priznajući i vrijednost znakovnog jezika u obrazovanju te ističući pismenost i jezik - a ne govor, artikulaciju - kao glavne čimbenike obrazovne, socijalne i profesionalne uspješnosti gluhog čovjeka? Moraju li gluhi dobivati znanje i obrazovanje samo oštećenim kanalom sluha i govora - mučno, na žličicu - dok postoje načini brzog i učinkovitog učenja korištenjem zdravih osjetila, u prvom redu vida?

Zašto se ne usvajaju i ne primjenjuju međunarodne norme o ravnopravnosti osoba s invaliditetom i njihovoj zaštiti od diskriminacije (iz već spomenute rezolucije UN) pa je kod nas npr. normalno da poslodavatelj nonšalantno odbija zaposliti ili otpušta kvalificiranu gluhu osobu "zato što ne čuje telefon" (zbog čega bi se u nekim zemljama našao pred sudom)? Ima razrađenih sustava u svijetu koji bi nam mogli barem djelomično biti uzorom za ostvarivanje jednakosti i ljudskih prava - npr. američki zakon ADA (Americans With Disabilities Act).

Kakvi su Zagrepčani prema gluhim sugrađanima?

Uz ključne probleme egzistencije, postoje i "male" stvari koje zagorčavaju ili uljepšavaju življenje gluhih. Koliko u tome ima u Zagrebu solidarnosti, građanske pristojnosti, odgovornosti odgovornih? O samom gluhom čovjeku, dakako, najviše ovisi kako će se okružje odnositi prema njemu. Ipak, nekoliko primjera, garniranih istinitim (ne)zgodama gluhih, pokazuje kako Zagreb na ovom području nije baš uvijek u Europi.

Ima li Zagreb nepismenih sudaca i činovnika?

"Pozvan sam na sud kao svjedok. Rastumačio sam sucu da ne čujem i zamolio ga da mi pitanja postavlja pismeno.Sudac je reagirao nervozno: 'Nemam ja vremena za pisanje!' I tražio je da dovedem tumača - iako dobro govorim pa izjavu mogu dati bez tuđe pomoći. - Poslije mi je gluhi prijatelj-pravnik, pokazao zakonski članak po kome je sudac, bio prezaposlen ili ne, obvezan gluhom svjedoku pitanja postavljati pismeno. (I ovom je prijatelju, tada studentu prava, neki mali sudac pravio slične probleme, dok su mu veliki pravnici, profesori na zagrebačkom Pravnom fakultetu", bez ljutnje i nervoze pisali pitanja na ispitima, nikad ne tražeći tumača…)"

"Na šalteru jedne zagrebačke pošte htio sam podignuti novac koji su za gluhe prognanike i siromahe poslali talijanski gluhi. Činovnica je nešto promrmljala i uputnicu mi vratila…Objasnio sam da sam gluh i pružio notes, zamolivši pismeno objašnjenje. Ali ona neće pisati! Samo govori, pokazuje nešto prstom, možda i viče, jer postajemo središtem pozornosti brojne "publike". Došla i upraviteljica pošte i ja sam na kraju shvatio u čemu je nevolja: na uputnici su Talijani moje ime napisali na svoj način: Andrea, dok sam na osobnoj iskaznici Andrija…Ali ni upraviteljica "nije znala" pisati, da bi mi objasnila što dalje učiniti Tek na intervenciju iz glavne direkcije HPT novac mi je, uz ispriku, uručen.

Proputovao sam Europu i još neke kontinente s notesom u ruci, sam. Bez problema. I ljudi iza šaltera, i obični građani, spremno su prihvaćali olovku. Znam da gluhi Amerikanci sretno i spretno idu kroz život uz "pad and pencil" komunikaciju."

Ovakvi incidenti s "nepismenim" ljudima u javnim službama ipak su rijetkost, iznimka. Ali, dok ih ima, Zagreb je - Afrika!

A što kad gluhi ne zna pisati?

Za gluhe od rođenja hrvatski je jezik isto što i engleski za ljude koji čuju. Mučno ga uče, rijetki dovoljno nauče da bi bez poteškoće čitali i pisali.- A o govoru da se i ne govori! Gluhorođeni se u međusobnoj komunikaciji služe prirodnim znakovnim jezikom gluhih.To je jezik njihove zajednice. Ostali gluhi (oni koji izgube sluh kasnije u životu), rodbina i druge čujuće osobe, čak i tumači, nikad taj jezik pravo ne svladaju. Ipak, kombiniranjem govora i znakova sporazumijevanje postaje moguće. Onome tko živi ili radi s gluhima bit će od koristi da nauči nešto znakova. I ručna abeceda pomaže, ako je gluhi koliko-toliko pismen.

Čitanje govora s usta od neprocjenjive je koristi u komuniciranju s gluhima koji dovoljno poznaju hrvatski jezik. Ta vještina dobro služi u razgovoru s poznatom osobom o poznatim temama. Ali nije za grupne razgovore, malo pomaže u kontaktu s nepoznatima - osim ako oni ne znaju kako valja govoriti da ih gluhi razumije (sporije, razgovijetno). Barem bi to bi mogli i trebali naučiti svi ljudi iz javnih službi koji dolaze u kontakt s gluhima.

Tkogod želi, ili mora, komunicirati s gluhim treba prije svega ispitati koji je način za pojedinca najpogodniji. Ako nema pametnog razloga za razgovor, dovoljan je pozdrav, smiješak - jer čavrljanje s ljudima koji čuju gluhome je češće napor i muka nego uživanje.

Po službi tumača za gluhe - posljednji u Europi?

Ima situacija kad bez tumača ni najpismeniji gluhi ne može. Na sudskim raspravama, u policiji, na sastancima, javnim skupovima… (Zahvaljujući apsurdima birokratskih propisa, gluhi ženik čak ni brak pred matičarom ne može sklopiti bez tumača, iako mu on tamo zaista nije potreban!)

Zagreb (a ni Hrvatska) nemaju mreže kvalificiranih tumača za gluhe (što imaju sve razvijene zemlje). Sreća je što većina gluhih ima čujuće članove obitelji koji u nuždi pomognu. Ali kad se traži ovlašteni sudski tumač otkrit ćemo da u Zagrebu djeluje samo jedan! U većini slučajeva gluhi pojedinac mora sam plaćati skupe usluge tumača. Hrvatska donedavno "nije čula" kako druge zemlje svojim gluhima daju bilo paušalnu novčanu naknadu , bilo određen godišnji broj sati besplatnih usluga tumača, bilo organizirane lokalne službe koje bez naknade pružaju usluge ove vrste. Neke države čak plaćaju tumače gluhim učenicima u redovitim školama! Srećom, novi Zakon o socijalnoj skrbi predviđa besplatnog tumača za gluhe na sudu i u nekim drugim važnim prilikama.

Čekaonice - pakao za gluhe!

Tko se gluh nađe u čekaonicama zagrebačkih bolnica i dispanzera, ako je i zdrav došao, oboljet će! Sve je tamo po mjeri ljudi zdrava sluha. Samo ako zaustaviš užurbanu medicinsku sestru dobit ćeš informaciju (govorom, dakako, neće ti valjda pisati!); pozvan ćeš biti ako čuješ zov sa zvučnika - ili ako čekaš dok se svi pacijenti izredaju pa se netko sjeti da i tebe zapita što tu radiš (i zatim se ljuti što na tri poziva nisi došao - iako si na svoje dokumente stavio naljepnicu "Gluha osoba").

Ni najveći zagrebački bolnički centri nisu došli na ideju da bi među svojim osobljem trebali imati nekoga tko umije komunicirati s nedovoljno pismenim gluhima.Sreća je za gluhe što se katkad u bolničkom paklu nađe i po koji anđeo u bijelom, koji će izgubljenoj gluhoj duši pokazati kuda ići i što raditi.

Slično je u čekaonicama i uredima gradskih vlasti i raznih institutcija. Rijetko se mogu naći izvješene jasne upute što i kako napraviti. Čak i u policiji, koja bi trebala biti primjer organiziranog reda, dogodit će ti se da čekaš u dugačkom repu na produženje vozačke dozvole, da bi na kraju doznao kako si prvo trebao u prizemlju kupiti formular i taksene marke.

Čini se da su samo odgovorni na kolodvorima i aerodromu vidjeli Europu pa daju preko displeja informacije o prometu.

Hitna pomoć ne želi čuti gluhe?

Na poticaj nekolicine tehno-fanatika iz Hrvatskog saveza gluhih posljednje je godine stotinjak gluhih nabavilo telefaks. I Gradska skupština se uključila pa pribavila par desetaka besplatnih aparata za gluhe. Gluhi više vole telefaks nego specijalne pisaće telefone, kojima je nedostatak što omogućuju samo razgovor s gluhima. Telefaks pak nudi kontakt s tisućama korisnika takve sprave.

Nažalost, ne i s onima koji gluhima trebaju kad im je život ugrožen. Uzalud ćete tražiti fax broj Hitne pomoći, vatrogasaca, policije… Nema ga ni u telefonskim imenicima, ni u "Servus-servisu". Ni ostale javne ustanove, poduzeća, informativne službe (čak ni HPT Informacije!) ne daju gluhima šansu da faksom zatraže pomoć ili informaciju.

Kako je u drugim zemljama nećemo govoriti, da se Zagreb ne posrami! Nadamo se da će ova mala molba imati učinka: gluhi žele telefaks vezu sa službama za pomoć i informacije! A možda bi Zagreb, HPT, mogao dati nade za povoljnije uvjete kod dobivanja telefonske linije?

Gluhi gledatelji pred nijemim ekranom…

Televizija bez tona ne vrijedi mnogo, ali košta jednako. Gluhi nisu uspjeli u zahtjevu da im se pretplata ukine ili smanji. Disciplinirani plaćaju, a ostali ne, vjerojatno se tješeći izjavom nekadašnjeg gradonačelnika, Borisa Buzančića:"Baš bih htio vidjeti suca koji će gluhoga osuditi, zbog neplaćanja TV pretplate!"

Nije pretplata ono što najviše ljuti gluhe. HRT o njima ne vodi računa. Nikad prezentacija inforrmativnih sadržaja nije bila manje "pismena" - bez slova, naslova, podnaslova, tekstovnih natuknica…

Danas cijela Europa i pola ostalog svijeta skrivenim teletekst titlovima omogućuje gluhima praćenje informativnih emisija. Gospodinu Mudriniću to ne bi trebalo objašnjavati, jer je došao iz Kanade. A tko ne zna kako to ide, neka samo uključi slovenski dnevnik uz istovremeno pozivanje broja 771 teleteksta! To je ono pravo što gluhi trebaju, čak i oni polupismeni, kojima bi takav tekst govorio daleko više od povremenih gestovnih minijatura u uglu ekrana, koji se daju valjda zbog dekoracije i zavaravanja čujuće publike.

Za hod s Europom i u Europu nadasve je važan odnos društva prema hendikepiranim građanima. Podpredsjednica Vlade, Ljerka Mintas-Hodak, nedavno je to naglasila, pokazujući "Standardna pravila UN o izjednačivanju mogućnosti za osobe s invaliditetom". - Zagrebački gluhi su ta pravila prvi preveli i na njih upozorili našu javnost. Ima li nade da ta javnost, zagrebačka javnost, neće ostati - gluha?