Kohlearna
implantacija za gluhe i nagluhe osobe
Beverly Biderman
Sveučilište u Torontu,
Kanada
Izdao:
Hrvatski savez gluhih i
nagluhih
10000 Zagreb, Palmotićeva 4
Tel/fax: ++385 1 48 14 114 i ++385 1 14 127
E-mail: savez.gluhih@zg.tel.hr
Tiskani materijal možete
nabaviti na gornjoj adresi.
Naslov originala:
Turned on: Cochlear Implants for Deaf and Hard-of-hearing Persons,
Beverly Biderman
University of Toronto
bev.biderman@utoronto.ca
Home
Page
450 Briar Hill Avenue, Toronto, Canada M5N1M7
Copyright: Beverly Biderman, 1998.
Sadržaj:
Predgovor
Funkconiranje kohlearnog implanta (slike)
Uvod
Kako kohlearni implantat
radi
Malo povijesti
Tko su kandidati za ovu
napravu?
Koliko
i kako čuju osobe s kohlearnim implantatom?
Protivnici kohlearne
implantacije
Korisnici
implantata pomažu jedni drugima
Poboljšanja i zamjena
implantata
Što nas čeka u budućnosti?
Bilješke
Opet o kohlearnoj implantaciji...
Prije nekoliko godina izdao je Hrvatski savez gluhih
i nagluhih knjižicu o kohlearnoj implantaciji koja je našoj javnosti
dala objektivnu informaciju o ovom zahvatu kojim se slušni aparat
(barem jedan njegov dio) implantira, usađuje u glavu i uho. Nismo
tajili svoju suzdržanost, da ne kažemo protivljenje, propagandi ove
operacije.
Nismo se pritom toliko vodili "ideološkim" motivima, koji
nadahnjuju gluhe bogatih zemalja da se rukama i nogama bore protiv
kohlearne implantacije kao "genocidnog napadaja čujućeg svijeta,
koji želi gluhima uskratiti pravo da budu gluhi" i žive dalje
sretno u svojoj zajednici i svojoj kulturi. Kod nas gluhi ipak ne žive
tako da bi svi žarko željeli i dalje biti gluhi.
U svojoj rezerviranosti više smo se oslanjali na podatke o
neizvjesnosti rezultata i čestom neuspjehu ove operacije(osobito kod
gluhorođenih i male djece, kojima kohlearna implantacija ne "vraća
sluh", već im ga prvi put nudi, što podrazumijeva dugotrajno, višegodišnje
"učenje slušanja"), zatim smo mislili i o skupoći zahvata,
zbog čega je dostupan samo neznatnom broju privilegiranih, bogatih
gluhih. Svi ovi argumenti i danas vrijede.
Nema nade da bi (po ugledu na praksu u bogatim zemljama) naše zdravstvo
moglo uskoro prihvatiti plaćanje troškova kohlearne implantacije, koji
iznose na desetke tisuća maraka ili dolara (naprava, operacija,
postoperativna "rehabilitacija").
Bez obzira na to, smatramo da naši gluhi i naša javnost imaju pravo na
informaciju kakva je danas situacija u svijetu u pogledu kohlearne
implantacije.
Odabrali smo među mnoštvom dostupnih nam svjedočanstava i izvješća
kratak i objektivan tekst doktorice Beverly Biderman, sa Sveučilišta u
Torontu, autorice nedavno izašle knjige o kohlearnoj implantaciji
(Wired for Sound:A Journey into Hearing, izdanje Trifolium Books,
E-mail:trifoliu@ican.net).
Autorica je i sama gluha od djetinjstva, govori iz svog (pozitivnog)
iskustva, ali i iz iskustva i stručnog znanja drugih. Ne taji
neprilike, nesigurnost i neuspjehe koji često prate ovaj zahvat.
Razumije i argumente zajednice gluhih, kojoj i sama pripada - iako je
sada, očito, u onoj skupini gluhih koji su se izdvojili iz matice i
stvorili posebne udruge operiranih. (Činjenica da se i oni koji imaju
usadak-implantat u glavi drže skupa pokazuje da gluhi bez obzira na sve
ostaju "gluhi", povezani i solidarni, pa strah od
"genocida" nema temelja!)
25000 operiranih gluhih (ponajviše na američkom kontinentu, ali i u
europskim zapadnim zemljama, u Italiji npr. ima 300
"implantiranih"), stalno usavršavanje naprave i metoda,
govori da kohlearna implantacija ipak nije samo "moda", već
jedan perspektivan put za mnoge. U prvom redu one koji izgube sluh nakon
što su naučili govoriti. Možda će i mala gluhorođena djeca jednom,
kad se sprave i postupci dovoljno usavrše i uhodaju, imati jednu novu
sigurnu varijantu puta u život, različitu od današnjeg puta u
zajednicu i kulturu Gluhih. Odrasli gluhorođeni ljudi, međutim, imaju
puno pravo što se odupiru nastojanjima drugih da ih na silu izvlače iz
obrasca njihova života, u kome se osjećaju kao ribe u vodi, sretni u
svom društvu, sa svojim znakovnim komuniciranjem.
Stotine pisama pobornika i protivnika kohlearne implantacije pune WEB
stranice Interneta. Mogu se tamo naći i očajni vapaji onih koji su se
dali operirati, pa su izgubili svoj mir, otežano im je bavljenje
sportom i drugim fizičkim djelatnostima, pa bi jedino željeli sve
izvaditi iz glave i vratiti se u svoj gluhi svijet. Ali mnogo je i
radosnih, uzbuđenih pisama operiranih, koji nakon višegodišnjeg života
u tišini gluhoće ponovno otkrivaju svijet zvukova. Najžešći su
sukobi između roditelja male gluhe djece, koji žele svoje dijete izvući
iz svijeta gluhih, i glasnogovornika organizacija gluhih, koji smatraju
da nitko nema pravo igrati se Boga i toj djeci uskratiti sretan i pun život
u zajednici gluhih.
Ne možemo osporiti da je mnogim (postlingvalnim) gluhima kohlearna
implantacija promijenila i obogatila život. Prema nekim statistikama
oko 50% operiranih s vremenom uspijeva razgovarati telefonom, bez pomoći
čitanja s usta.
Nevolja je u tome, što nitko unaprijed ne zna kakav će biti rezultat
zahvata. Kad znanost i praksa budu mogli dati bolju prognozu, kad ni
financijski razlozi ne budu zapreka - gluhi će moći slobodnije služiti
se svojim pravom izbora. Zasad, barem za zemlje nižeg standarda,
velikih promjena nema niti im se možemo nadati. Ostaje samo alternativa
gluhoće. Na sreću, to uopće nije i ne mora biti najgora alternativa!
Prevoditelj
| vrh |
Spravica u mom uhu s pomoću koje čujem naziva se
kohlearni implantat. To je prvi učinkoviti umjetni osjetilni organ,
koji je rezultat jednog od najbržih napredaka medicinske tehnologije. U
ovom tekstu upoznat ću vas s tehnologijom i djelovanjem ove naprave,
dati vam nešto malo iz njezine povijesti, te objasniti tko može imati
od implantata koristi i u kojoj mjeri. Također ću spomenuti neke
probleme koji ovu napravu razlikuju od drugih pomagala za osobe s
invaliditetom.(1)
Moja kosa pokriva prijenosnik koji mi leži na glavi
iza uha, pa je jedini vidljivi dio aparata digitalni procesor, kutijica
veličine paketića cigareta koju nosim pričvršćenu na svom pojasu.
Niz sićušnih elektroda, vezanih u snopić od 22 platinske elektrode,
usađen je u dužini od 25 milimetara unutar moje pužnice (kohleje). Pužnica
je poput glasovira, pojedini njezini dijelovi odgovaraju za različite
visine tonova. Uslijed toga, kad se završeci živaca u mojoj pužnici
stimuliraju na različitim mjestima, zavisno o porukama koje im šalje
procesor, impulsi putuju u moj mozak i tamo se pretvaraju u zvukove
različitih frekvencija.
Ciklus hvatanja zvukova i njihova pretvaranja u električne impulse,
koji stimuliraju određene elektrode različitim intenzitetom, veoma je
brz: potrebno je samo 4 milisekunde da se ta radnja obavi. Noviji
sustavi još su brži pa šalju informacije 91.000 puta na sekundu.
Nije stoga čudo što su mi rekli, prije nego što sam dobila svoj
kohlearni implantat, da ne trebam očekivati od njega mnogo. Rečeno mi
je da će u početku glasovi biti poput glasova likova iz crtića. Kada
sam prvi put "ukopčana" - to jest kad je vanjski dio mog
aparata bio programiran i uključen - pa mi je moj audiolog počeo
govoriti, njegov glas ipak nije bio poput glasa Paška Patka ili Miki
Mausa - već je to bilo kao kada Harpo Marx puše u zviždaljku ili
pritišće sirenu. Kad su me pitali kako mi to zvuči, rekla sam da je užasno
i da me tjera na povraćanje.
Ali, malo pomalo, zvukovi su se stopili, zviždaljke i trube počele su
sličiti ljudskim glasovima, i ja sam shvatila da sada čujem mnogo više
zvukova iz okoline nego što sam ih ikada ranije u životu čula. S
vremenom sam shvatila da ono što mi je sličilo na zvižduk predstavlja
suglasnik "z", a uopće ne pamtim da sam taj zvuk ikada ranije
čula. Pomalo sam počela bolje razumijevati glasove, prvo uz pomoć čitanja
s usta, a poslije, nakon nekoliko mjeseci, počela sam se služiti
telefonom pa sam uspijevala razumjeti nešto od izgovorenog, bez pomoći
koju nude oči. Tako nešto od svog djetinjstva nisam bila kadra čuti,
jer sam od malih nogu pomalo gubila sluh uslijed perceptivne (živčane)
gluhoće, koja me u mojim prvim tinejdžerskim godinama učinila praktički
gluhom.
Ja imam samo 22 elektrode u mom unutrašnjem uhu, a jasno je da ovako
malo točaka stimulacije ne može u potpunosti zamijeniti 15.000
osjetnih stanica - trepetljika - koje u zdravom unutrašnjem uhu hvataju
zvukove. Ali mozak, čak i kod odraslih, veoma je "plastičan";
mi i ne sanjamo na koje se sve načine on može prilagoditi!
| vrh |
Povijest kohlearne implantacije seže do kraja 18.
stoljeća, kada je talijanski fizičar Alessandro Volta električnom
strujom eksperimentirao na svojim ušima. Spojio je s električnim
krugom dvije kovinske šipke pa stavio po jednu šipku u svako uho. Kaže
da je osjetio nešto kao udarac u glavu, a zatim je čuo zvuk poput
zvuka tekućine koja vrije. Rezultat sigurno nije bio ugodan i Volta
nije pokušavao dalje s tim eksperimentirati. Mnogo kasnije, godine
1957, iz Francuske su došla prva izvješća o elektrodi koja je uspješno
usađena uz slušni živac pa je jednom gluhom čovjeku time omogućeno
da doživi neki osjet zvuka.
Od tog vremena timovi inženjera, znanstvenika, liječnika i audiologa,
u cijelom su svijetu radili na stvaranju složenog i snažnog sustava
implantata. Ovo polje rada čudesno je interdisciplinarno. U početku,
međutim, na ovo se gledalo kao na šarlatanstvo. Na primjer, godine
1965. dao je dr. Blair Simmons iz Kalifornije referat Američkom otološkom
društvu te je opisao prvi implantat s višestrukim elektrodama, koji je
1964. usadio u ljudsko uho. Njegov je referat odbijen, uz prigovor da je
odveć kontroverzan. A eto, 1997. godine, na XVI. Svjetskom kongresu
otorinolaringologa u Sydney, oko 10% referata bilo je o temi kohlearne
implantacije. Kohlearna implantacija danas se smatra potvrđenom,
neopasnom metodom vraćanja slušne sposobnosti praktički gluhim
odraslim osobama i djeci, te ponekim teško nagluhim odraslim ljudima.
Odrasli i djeca dobi od oko dvije godine općenito se
smatraju kandidatima za ovaj zahvatg, ako su praktički gluhi na oba
uha, to jest ako im je sluh otprilike takav da ne čuju ništa ispod 90
decibela na ključnim frekvencijama od 500, 1000 i 2000 Hz. Lajanje psa,
na primjer, ima intenzitet od otprilike 80 decibela i frekvenciju oko
500 Hz; plač djeteta je na oko 60 decibela i 750 Hz). Ovi kriteriji
katkad se ublažuju za odrasle s teškim oštećenjem sluha, tako da
kandidatima mogu biti i oni koji ne uspijevaju čuti više od 40% ključnih
riječi i rečenica kad im se daju bez čitanja s usta. Ima i drugih
kriterija: oštećenje sluha mora biti senzorno-živčanog izvora
(perceptivna gluhoća), slušni živac mora biti neoštećen, a
motivacija pacijenta da čuje i živi među ljudima koji čuju mora biti
solidna. (2)
Danas ima oko 20.000 ljudi u svijetu koji čuju uz pomoć kohlearnog
implantata, ali to je veoma malen dio onih koji bi potencijalno mogli
imati koristi od implantacije. Praktična gluhoća pojavljuje se kod
jednog djeteta među 1000 novorođenih, te kod jednog među 500 djece
dobi od 5 godina (3)
Otprilike jedna osoba između njih petoro u općoj populaciji ima oštećenje
sluha neke vrste, a kod otprilike jedne osobe među stotinom slušni
gubitak je velik ili potpun (4). Ovi ljudi mogli bi
biti kandidati za ovu malo poznatu proceduru koja gluhima može omogućiti
da čuju pjesmu ptica, simfonije i govor.
Zapanjujuće su velike razlike u mogućnostima slušanja
među pojedincima s istom napravom. Iako je kod mene uspjeh bio bolji
nego što se očekivalo, ja sam u tom pogledu "prosječna":
mnogi čuju puno bolje ili puno gore. Na primjer u jednoj studiji o
uspješnosti, koja je objavljena 1997, šezdeset i jedan pojedinac
testiran je da bi se utvrdilo njihovu sposobnost razumijevanja rečenica
bez čitanja s usta šest mjeseci nakon što su se počeli služiti
napravom. Premda je prosječni uspjeh bio 84% (to jest mogli su
razumjeti 84% ključnih riječi i fraza), raspon uspjeha bio je veoma širok.
Pojedinci su postigli razne rezultate između 24% i 100%. Različitost
rezultata na jednom težem testu s jednosložnim riječima, bez čitanja
s usta, još je bila veća. Dok je prosječan rezultat bio izvrsnih 48%,
pojedinačni rezultati kretali su se od 8% do 90% (5)
Djeca, osobito ona koja su dobila implantat rano te im je pružena
odgovarajuća pomoć, mogu postići dobar uspjeh s ovom napravom. U nizu
od 100 djece i adolescenata, koji nisu posebno odabirani, a imali su
1995. godine implantate s višestrukim elektrodama, otprilike 60% moglo
je razumjeti u znatnoj mjeri govor bez čitanja s usta. (6)
Otprilike 30% moglo je slobodno komunicirati samim sluhom (uz kohlearni
implantat). Istraživači koji su proučavali ovu skupinu, međutim,
uspjeli su za samo 40% razlika u rezultatima percepcije govora naći
objašnjenje u općenito poznatim faktorima, kao što su dob
implantacije, vremenski period življenja s dubokom gluhoćom, slušne
mogućnosti prije implantacije i vrsta slušnog oštećenja. Još uvijek
ima mnogo neobjašnjenih stvari kad je riječ o tome kako se snalaze
ljudi s kohlearnim implantatom.
Adaptivna tehnologija koja se razlikuje od drugih.
Značajni problemi: Teško je predvidjeti uspješnost kod pojedinaca; širok
raspon učinkovitosti.
Ima faktora koji snažno utječu na uspješnost implantacije, kao npr.
trajanje duboke gluhoće i motivacija. Ali i usprkos tome, može doći
do iznenađenja zbog nekih uvjeta koje je nemoguće unaprijed ocijeniti,
a to je npr. postavljanje snopa elektroda na još žive živčane
stanice u uhu te neoštećenost slušnog centra u mozgu. Vjerojatno
postoje i neki drugi faktori koji utječu na uspjeh, a nitko ih dosad još
nije u cijelosti identificirao. Teško je unaprijed reći kako će tko
uspjeti i kako brzo će se prilagoditi. Osim toga, uspjeh je subjektivna
ocjena. Neki će biti sretni čuju li barem zvukove iz svog okružja, a
drugi će biti razočarani ako ne mogu sudjelovati na konferencijama
organiziranim putem telefona. Programi i strategije procesiranja zvuka
postali su veoma složeni pa ima mnogo opcija koje audiolog može
upotrijebiti pri postavljanju i prilagodbi naprave kod pojedinaca.
Nekoji od parametara koji se određuju za svakog pojedinca jesu: prag
najtišeg i najglasnijeg zvuka koji se može ugodno slušati na svakoj
elektrodi, zatim put električne struje, koji može biti monopolaran i
bipolaran, način stimulacije, koji može biti simultan ili u slijedu,
te broj aktiviranih elektroda.
Veći broj elektroda i više tehnologije ne mora, međutim, dovesti do
boljeg uspjeha. Dr. Robert Shannon, direktor Istraživanja slušnih
implantata u institutu za uho u Los Angelesu (House Ear Institute) tvrdi
da smo možda dosegli točku prezasićenosti u tehnologiji kohlearnih
implantata: kaže da oni koji usavršavaju napravu mogu ponuditi mnoge
kanale koji daju nedovoljno savršene informacije s pomoću višestrukih
elektroda, ali još nisu otkrili kako udesiti spravu da bi barem na
nekoliko kanala pružala najbolju moguću informaciju. (7) On upozorava
da se zbog toga što još uvijek ne znamo zašto sprave rade onako kako
rade, i zašto ima toliko razlika u rezultatima, izvrgavamo opasnosti da
izgubimo jedan od ključnih faktora koji nas je doveo do današnjih
uspjeha, a to su prilike za slučajna i sretna otkrića.
Dr. Shannon smatra da različitost uspjeha kod pojedinih pacijenata može
biti prouzročena ne samo osobnim razlikama među pacijentima, nego i
time što mnogim ljudim implantati nisu postavljeni kako treba, a još
uvijek ne znamo dovoljno kako individualno prilagoditi napravu svakom
pacijentu. Mnogi audiolozi s kojima sam razgovarala slažu se s dr.
Shannonom. Oni kažu da su svojim pacijentima udešavali naprave metodom
pokušaja i pogrešaka, pa bi im koristilo kad bi imali više smjernica
o tome što je potrebno iskušati kod nekih pacijenata. Međutim, mnogo
je još istraživanja potrebno prije nego to dobiju.
| vrh |
Mnogi ljudi koji pripadaju kulturi Gluhih pa rabe
znakovni jezik kao svoje primarno sredstvo za sporazumijevanje, protive
se kohlearnoj implantaciji, osobito ako se izvodi na djeci. Smatraju da
je kohlearna implantacija za njih uvreda i prijetnja njihovoj kulturi.
Tehnologija, po mišljenju ovih protivnika, predstavlja osudu gluhoće,
pokušaj da se popravlja nešto što po njihovu mišljenju nije potrebno
popravljati. Umjesto toga, oni su ponosni na svoju kulturu koju su
izgradili na gluhoći. Braneći tu kulturu jedno je kanadsko društvo
gluhih nazvalo kohlearnu implantaciju kod djece oblikom etničkog čišćenja
i genocida, kao i emocionalnom i mentalnom zloporabom. (8)
Bolnicu u Torontu gdje sam operirana opsjedali su pristaše kulture
Gluhih koji su se protivili kirurškim intervencijama i kod djece i kod
odraslih. Da bismo razumjeli ovo protivljenje moramo ga gledati u
povijesnom kontekstu. Gluhe osobe kroz čitavu su povijest bile
progonjene i smatrane inferiornima. U Europi, na primjer, sve do sredine
osamnaestog stoljeća zakon nije gluhonijemima priznavao pravnu
sposobnost. Nisu se smjeli ženiti ni naslijediti imovinu, niti se školovati
(osim ako na neki način nisu uspjeli naučiti govoriti). U Engleskoj,
makar je školovanje postalo obveznim godine 1876, gluha djeca su tek od
1893. morala u školu. U Sjevernoj Americi bilo je čak i posljednjih
godina slučajeva kada su gluha djeca bila pogrešno dijagnosticirana
kao zaostala ili mentalno bolesna pa smještavana u azile. Nije čudo,
dakle, što su, slijedeći primjer pokreta Crnaca i homoseksualaca, i
gluhi utemeljili svoj pokret "ponosa Gluhih", za koji je
protivljenje kohlearnoj implantaciji postalo točkom okupljanja. U ovom
kratkom tekstu nema dovoljno prostora za opisivanje manifestcija i
uzroka ovog protivljenja (čitatelji koje to zanima mogu pogledati moju
knjigu); međutim ja vjerujem da će jednom, kad se bude znalo više o
uspjesima kohlearne implantacije i malom riziku od operacije, te kada
stručnjaci budu vještiji u izboru odgovarajućih kandidata te budu
znali pružati im realistične savjete o koristima od operacije, klatno
polemike umiriti (9, 10) Odluka o
kohlearnoj implantaciji osobna je i treba je odgovorno donijeti gluha
osoba ili roditelji gluhog djeteta.
Više od svih drugih koji su iskoristili medicinska i
tehnološka dostignuća, korisnici kohlearne implantacije trebaju jedni
druge. Stručnjak koji čuje, bez obzira na svoje iskustvo, ne može
odgovoriti na pitanja o tome kako je to slušati kohlearnim implantatom
onako kao gluha osoba koja koja se ovom napravom služi. A u praksi se
obično javlja milijun pitanja prije i poslije operacije. Hoće li
zvukovi biti neugodni? (I da i ne). Hoće li sve što čujemo biti
preglasno? (Možda.) Uzrokuje li ovo stres? (Ne već ugodno uzbuđenje.)
Zvukovi su mi nepodnošljivi; mogu li što učiniti? (Da, nagovorite
svog audiologa da isproba drugačije udešavanje naprave).
Kao odgovor na ovaj zahtjev za pružanje pomoći, niknula su brojna društva,
mnoga od njih okupljena oko krovne organizacije Međunarodnog kluba
kohlearne implantacije (Cochlear Implant Club International - CICI). (11) Osim toga postoji nekoliko diskusijskih grupa na
Internetu koje pomažu zainteresiranima. Mnoge gluhe osobe koje imaju
implantat djeluju i kao mentori novim korisnicima, pružajući im ruku i
nudeći potporu. Ovi mentori i grupe zastupaju pacijente, pomažu im da
budu odlučniji u zahtjevima za svoje potrebe i nude im bolju
informiranost i uspješnije iskorištavanja tehnologije. Uspjeh se ne
postiže jednostavnim okretanjem prekidača.
Neka poboljšanja ovih naprava sastoje se od zamjene
procesora novijim i savršenijim modelima, ili unosom softwarea s novim
postupcima procesiranja. Međutim, jedna je od ključnih stvari po
kojima se ova naprava razlikuje od većine pomagala u tome što će za
neka poboljšanja biti potreban kirurški zahvat radi zamjene
implantiranih komponenti. Operacija nije visokorizična i nekada se u
Sjedinjenim Državama obavlja čak i bez hospitalizacije, ali naprava,
operacija i postoperativno praćenje stoji oko 40.000 američkih dolara.
To je više nego što većina korisnika može platiti, a oni normalno
dobivaju naknadu troškova od svog osiguranja ili iz državnih fondova
samo za prvu implantaciju.
Danas, međutim, postoje novi, brži kohlearni implantati s
fleksibilnijim mogućnostima procesiranja, koji nude bolje slušanje uz
nešto malo starije vanjske dijelove pomagala.
Da bi se mogla iskoristiti ova usavršenja, osobe sa starijim
implantatom trebale bi novu operaciju i novi implantat. Ali grupna istraživanja
koja su pokazala izvjesnu korist od novijih naprava veoma je teško
uzeti kao jamstvo pojedincima da će bolje čuti novim implantatom.
Faktore koji utječu na uspjeh teško je s apsolutnom sigurnošću
identificirati, jer svaka gluha osoba ima različite i složene sklopove
bioloških, psiholoških i socijalnih karakteristika. Prema tome, gluhe
osobe vrlo teško ili nikako ne mogu dobiti naknadu troškova za nove
kirurške operacije, osim ako se radi o zamjeni starih jednoelektrodnih
implantata novijima, s više elektroda.
Većina kirurga, osim toga, nerado zamjenjuju stare implantate koji
funkcioniraju novima koji možda hoće, a možda neće, pružiti više.
Kako mi je rekao jedan kirurg, moglo bi se dogoditi da povrijedi svoju
Hipokratovu zakletvu kako neće činiti štetu - jer pacijent ne samo što
će privremeno potpuno izgubiti sluh, već nakon zamjene možda će i
slabije čuti. Osim toga, osobito kod djece, problem je i u tome što
jedno uho mora ostati "slobodno" za buduće intervencije, za
koje je potreno nedirnuto unutrašnje uho. Problem zamjene nije
jednostavan, ali možda će postati jednostavnijim kako tehnologija
napreduje, zajedno sa sposobnošću stručnjaka da prognoziraju kakav će
biti uspjeh. U mnogom pogledu ova je tehnologija još uvijek u svojim počecima.
| vrh |
Nema sumnje da će doći do promjena na raznim
frontovima. Tehnološki, naprave će postati složenijima, a novi
postupci procesiranja razvit će se i bit će učinkovitiji od današnjih.
Kirurški, naprave će postati takve da se čitave mogu implantirati.
Uistinu, dvije kompanije već rade na takvim spravama koje neće imati
vanjskih dijelova. U kliničkom radu, terapeuti i audiolozi bolje će
znati individualno prilagoditi i fino podesiti kohlearni implantat
pojedinca da bi svatko mogao od svog aparata postići najveću moguću
korist. I na kraju, nadam se da ću vidjeti izgrađen most prema kulturi
gluhih, tako da na kohlearnu implantaciju više nitko ne gleda kao na
prijetnju ili uvredu, već jedan moćan sustav adaptivne tehnologije
koji može pomoći nekim gluhim osobama da se prilagode okružju ljudi
koji čuju.
...Protekle su četiri godine otkako je moj kohlearni implantat prvi put
uključen. Trube i zviždaljke koje sam tada čula danas sliče
normalnom zvuku. Katkada mi se čini kao da sam oduvijek ovako čula,
kao da mi je zvuk glasa "z" oduvijek zvučao ovako, kao da su
plastične vrećice i prije šuštale, a olovka škripala dok pišem na
papiru. I dalje otkrivam nove zvukove te shvaćam što sam prije propuštala.
Baš sam se prošlog mjeseca, hodajući u svojoj kući, zaustavila i
prisluhnula: prvi put sam čula tiho, ritmičko udaranje kišnih kapi po
krovu.
1. Dijelovi ovog članka priređeni su
po mojoj knjizi: Wired for Sound: A Journey into Hearing ("Uključena
na zvuk: Putovanje u svijet sluha") objavljenoj u jesen 1998.
Izdavač:Trifolium Books, 238 Davenport Road, Suite 28, Toronto, Ontario
Canada M5R 1J6. E-mail: trifoliu@ican.net
2. Ako je slušni živac oštećen,
postoji slično pomagalo, nazvano "implantat za slušni ulaz u
mozgu" (auditory brainstem implant), koje zaobilazi unutrašnje uho
i slušni živac. Rezultati koji se njime postižu ipak nisu općenito
tako dob ri kao s kohlearnim implantatom.
3. The Listening Center at Johns
Hopkins, Bringing Sound to Life for Deaf Children (Unesimo zvuk u život
gluhe djece) - (brošura).
4. The Canadian Hearing Society,
Hearing Loss: Questions and Answers, May 1991, p. 2; Canadian Hearing
Society Bulletin CHS94102-05. Broj gluhih osoba revidiran je i smanjen
od strane Nacionalnog instituta za gluhoću i druge komunikacijske
poremećaje (NIDCD) od 2 milijuna "praktički gluhih" u 1988,
na 421,000 onih koji su "gluhi na oba uha" u 1994 (.18%
populacije). Razlika u brojevima pokazuje kako na stgatistiku uvelike
mogu utjecati definicije tko je "gluh"; osim toga
samoidentificiranje gluhih u anketama može biti nepouzdano. O
procjenama brojeva pogledati najnovije "NIDCD Fact Sheet:
Statistike o gluhoći i poremećajima sluha u Sjedinjenim Državama."
5. J. Muller et al., "Procjena učinkovitosti
Combi 40 kod odraslih: Klinička studija više centara" referat na
Fifth International Cochlear Implant Conference, New York, 1997.
6. R.C. Dowell et al., "Mogućnosti
i ograničenja kohlearne implantacije kod djece" Proceedings of the
International Codechlear Implant, Speech and Hearing Symposium
(Melbourne, 1994).
7. R.V. Shannon, "Kohlearne
implantacije: Što smo naučili i kud idemo?" Seminars in Hearing
17 (1996): 403-15.
8. Canadian Association of the Deaf,
Izjava za tisak, 25. siječnja, 1994.
9. Beverly Biderman, Wired for Sound: A
Journey into Hearing to be published in the fall of 1998 by Trifolium
Books.
10. Godine 1988, prvi detaljni izvještaj
o kirurškim komplikacijama kod kohlearne implantacije pokazao je da se
pojavilo 55 komplikacije na 459 operacija implantacije, što daje učestalost
od 11,8%. Najčešći problem bio je infekcija izrezane kože iza uha.
N.L. Cohen et al., "Medicinske i kirurške komplikacije u svezi višekanalnih
kohlearnih implantacija" Annals of Otology, Rhinology, &
Laryngology 97 Suppl. 135 (1988): 8-13. U godini 1995, jedan je izvještaj
pokazao ukupnu učestalost od 12,2%, ako se uključi kvar naprave, a
9,8% ako se kvarovi naprave isključe (tj. ako se računaju samo kirurške
komplikacije). R. A. Hoffman, N. L. Cohen, "Complications of
Cochlear Implant Surgery," Proceedings of the International
Cochlear Implant, Speech and Hearing Symposium (Melbourne, 1994), p.
420.
11. Cochlear Implant Club
International, 5335 Wisconsin Avenue N.W., Suite 440, Washington D.C.,
20015-20.
Odabrao i preveo:
Andrija Žic
E-mail: azic@public.srce.hr
| vrh |
|