Zabranjeni
znakovi: američka kultura i kampanja
protiv znakovnog jezika
Douglas C. Baynton
Zabranjeni znakovi je knjiga koja se bavi američkom
kulturom od sredine 19. stoljeća do 1920. gledajući na to vrijeme kroz
prizmu jednog šokantnog prizora - kampanje koju su predvodili Alexander
Graham Bell i drugi istaknuti Amerikanci, da bi ugušili uporabu
znakovnog jezika među gluhima.
Rasprava o znakovnom jeziku koja je uslijedila,
pobudila je takva temeljna pitanja kao što su pitanja o razlikama između
Amerikanaca i ne-amerikanaca, civiliziranih ljudi i
"divljaka", muškaraca i žena, prirodnog i neprirodnog,
normalnog i nenormalnog. Baynton, zagovornik povratka znakovnoga jezika,
uočio je da učitelji još uvijek temelje svoje odluke na metaforama i
slikama koje su dovele do pogrešno utemeljenih pokušaja da se
iskorijeni znakovni jezik.
"Bayntonova sjajna i detaljna povjesnica,
Zabranjeni jezik, podsjeća nas da je rasprava o uporabi dijalekata i
jezika u stvari lingvistički vrh ledenog brijega argumenata o moći,
socijalnom nadzoru, nacionalizmu, tko ima pravo govoriti i tko ima pravo
kontrolirati način govora". Lennard J. Davis, The Nation
"Zabranjeni znakovi je knjiga ispunjena dobrim
stvarima". Hugh Kenner, New York Times Book Review
Forbidden Signs: American
Culture and the Campaign against Sign Language
Divljaci i gluhonijemi: vrste
i rase
(Savages and Deaf Mutes: Species and Racec)
Na Konvenciji Američke asocijacije za promidžbu učenja
gluhih da govore, 1889., predsjednik Amherst koledža John M. Tyler održao
je uvodni govor. "Amerikanci nikada neće imati znanstveni sustav
obrazovanja", ustvrdio je Tyler pred slušateljstvom koje su činili
učitelji oralisti i njihovi podupirača, "dok ne stvorimo sustav
koji će se temeljiti na povijesti ljudskog razvoja, na velikim
temeljima biološke povijesti". Zato nas "potraga za… ciljem
obrazovanja nuka da proučavamo nastanak i razvoj čovjeka,"
ustvrdio je, a zatim je iznio dvije glavne teorije o nastanku i razvoju
čovjeka. Prva je bila teorija o stvaranju, vjerovanje da je "čovjek
odmah stvoren u svojem sadašnjem obliku, samo moralno, a vjerojatno i
fizički puno bolji nego što je sada. Čovjek je propadao i izgubio je
nekadašnje stanja". Druga teorija je bila teorija evolucije. Tyler
je bio siguran da može ustvrdi kao "samo po sebi razumljivo"
da je teorija evolucije istinita i da ju je većina slušateljstva
"već prihvatila".
Ovdje se dogodila ključna kulturalna promjena koja
je razdvojila prvi naraštaj učitelja koji su koristili znakovni jezik
od kasnijeg naraštaja učitelja koji su pokušali izbaciti znakovni
jezik iz škola. Većina inih već su bili punoljetni prije izdavanja
Darwinove knjige "Podrijetlo vrsta" 1859., i već su bili
stvorili svoje razumijevanje svijeta na temelju teorije o trenutnom
stvaranju. Većina onih koji su bili protiv uporabe znakovnoga jezika
pripadali su mlađim naraštajima čiji se pogled na svijet temeljio na
evolucionističkom shvaćanju.
Dok prirodna selekcija, teorija koju je Darwin razvio
1859. da bi objasnio kako evolucija funkcionira, nije bila općeprihvaćena
u SAD-u do kraja 19. stoljeća, sama temeljna ideja o evoluciji bila je
ubrzo široko prihvaćena. Evolucionistički način razmišljanja izopačio
je američku kulturu tijekom godina kada je oralizam bio dominantan u
prosvjeti gluhih; evolucionističke analogije, objašnjenja i način
razmišljanja bio je rasprostranjen posvuda. Psiholozi su tumačili duševne
bolesti s evolucijskim reverzijom; kriminalisti su definirali
"kriminalne tipove" kao recidiviste, socijalna politika se
branila ili napadala na osnovi njezine tobožnje izglednosti da
unaprijedi ili spriječi evoluciju; čak se i grijeh tumačio kao
"povratak u životinjsko stanje". Evolucionistička teorija
odredila je i termine s kojima se raspravljalo o prosvjeti gluhih. Nije
bilo slučajno da je oralistička teorija počela preoblikovati
prosvjetu gluhih u SAD-u u istom razdoblju kada je evolucionistička
teorija počela korjenito mijenjati način na koji su Amerikanci
definirali sebe i svoj svijet. Najvažniji vidik te promjene za gluhe
osobe i njihovo obrazovanje sastojao se u stavu prema jezicima –
posebno glede relativnog statusa i vrijednosti govornoga (glasovnog) i
gestovnog jezika.
Tyler je nastavio podsjećajući svoje slušateljstvo
da su im sva skorašnja iznašašća o zakonima evolucije dala nove važne
odgovornosti. Jer, dok ljudi "zasigurno napreduju prema višem i
boljem," ništa ne jamči da će tako biti i dalje. Ponavljajući
neolamarkianističko tumačenje evolucionističke teorije koja je u to
vrijeme bila poznata i vrlo popularna u SAD-u, Tyler je objasnio da
daljnji ljudski evolucioni napredak zahtijeva aktivno zalaganje. Ljudska
će vrsta nastaviti ići prema "naprijed i prema višem"
jedino ukoliko određeno "naslijeđe naših životinjskih i
ljudskih predaka" bude svjesno odbačeno. Navodeći nekog
neidentificiranog pjesnika, Tyler je potaknuo svoje slušateljstvo da
"ide naprijed, nadrastajući zvijer/ i neka majmun i tigar
uginu".
Kao što odrasli ljudi moraju odbaciti dječje
stvari, objašnjavao je Tyler, isto tako se i ljudi moraju
"otarasiti" onoga što je "životinjsko". Proučavajući
značajke po kojima se razvijenije životinje razlikuju od manje
razvijenih i pronalazeći kako je "Priroda uvježbavala čovjekove
pretke na svakom stadiju njegova razvitka", učitelji mogu naći
ključne "naznake kako i mi moramo uvježbavati dijete danas".
Ako, kratko rečeno, uzmognu "pronaći koje je navike, sklonosti i
moći Priroda njegovala i ono što je nepokolebljivo suzbijala,"
onda će i oni znati što treba "ohrabrivati, a što
suzbijati". Presudno je, ustvrdio je Tyler, da "uskladimo i
unaprijedimo naše živote i djelovanje, kao i živote i djelovanje naših
kolega, prema onome" što je bila "sklonost ka višem u
ljudskom razvoju u cijeloj njegovoj povijesti" – inače će
"njihovi životi biti odbačeni".
Tylerov govor vjerojatno nije iznenadio slušatelje.
Njegove ideje bile su zajednička spona i znanstvenih i pučkih
razgovora posljednjeg desetljeća 19. stoljeća i ništa od onoga što
je rekao nije izgledalo nimalo radikalno ili neobično njegovu slušateljstvu
u kojem su bili učitelji oralisti. Doista, to je samo učvrstilo
njihove već formirane stavove, i posebno gledajući na to kroz svoj
posao, smatrali su da je relacija između govora i gesta, ista kao i
relacija između ljudi i bića na nižim razinama evolucije.
Česta spekulacija tijekom cijeloga 19. stoljeća
bila je da su se ljudi oslanjali na neki oblik znakovnoga jezika prije
nego što su se okrenuli govornom jeziku. Čini se da je tu ideju razvio
francuski filozof Etienne Bonnot de Condillac sredinom 18. stoljeća.
Kada je Condillac historizirao Lockeovu empirističku epistemologiju,
uzimajući Lockeovo tumačenje psihičkog razvoja i projicirajući ga na
povijest ljudske vrste, naravno da je usmjerio pozornost na pitanje
podrijetla i razvoja jezika. U svojem Eseju o porijeklu ljudskog znanja
(1746.), Condillac je u odjeljku pod naslovom "O podrijetlu i
razvoju jezika" započeo s uobičajenom tvrdnjom da su razum i
govor Stvoriteljevi darovi "našim praroditeljima". Time je
pokazao svoju pravovjernost, a zatim je nastavio spekulirajući kako bi
ljudi izumili jezik da su ga nekim slučajem morali izumiti, npr. da je
jedino dvoje neuke djece preživjelo veliku poplavu i da su morali
stvoriti novi jezik za međusobnu komunikaciju. Takva hipotetska
situacija omogućila je Condillacu da na temelju senzualističke
filozofije teoretizira kako bi ta djeca u međusobnoj komunikaciji s početka
bila ograničena na neartikulirano vikanje, izraze lica i prirodne
geste.
U svom eseju od 1746. Condillac je pretpostavio da su
geste, tj. ono što je on nazivao "jezikom akcije," ograničene
na rane stadije govornoga i intelektualnog razvoja i zato što je takav
jezik inferiorniji, postupno ga je potisnuo govor. Njemačka povjesničarka
Renate Fischer nedavno je ukazala na to da je Condillac znatno
promijenio svoje mišljenje u Gramatici iz 1775. nakon što je posjetio
Institut za gluhonijeme u Parizu i razgovarao s utemeljiteljem Instituta
opatom de l'Epeeom. Tada je došao do zaključka da "jezik
akcije" nije inferioran u odnosu na govor u onom što njime može
prenijeti i da može "dovoljno proširiti da se izreknu sve ideje
ljudskoga uma". Ono što je Renate Fischer nazvala
"revolucionarnim pogledom na neovisnost moći jezika u odnosu na
medij" bilo je mišljenje većine američkih manulista 19. stoljeća,
s ovom važnom zadrškom: za razliku od Condillaca, manualisti su
smatrali da je jezik stvarno dar Božji, temeljno uvjerenje, a ne samo
formalnost.
Do početka 19. stoljeća pitanje o nastanku jezika
postalo je važna tema filozofskih rasprava, a Condillacova teorija o
primatu gestovnoga jezika naišla je na velik broj pristaša. Učitelji
manualisti, većinom fakultetski obrazovani, bili su dobro upoznati s
tom raspravom. Kao stručnjaci za znakovni jezik bili su prirodno
zainteresirani za mogućnost da je gestovni govor prethodio govoru i često
su se pozivali na tu teoriju u svojim stručnim časopisima i
konferencijama. Bilo im je drago i ponosili su se idejom da je
"znakovni ili gestovni jezik vrlo star" i da "mnogi
filozofi smatraju da je to izvorni jezik ljudi" te da je znakovni
jezik možda "u Stvoriteljevoj promisli nužan prethodnik
govora".
Manulisti, koji su bili evangelički protestanti,
tumačili su ovu teoriju pomoću biblijskih priča. Prema njihovu
kreaconističkom shvaćanju, ljudi su na ovoj zemlji stvoreni u svojem
sadašnjem obliku. Mišljenja su im se razilazila u detaljima kao što
je točna narav prvih ljudi, na primjer. Neki su Stvaranje u Bibliji
tumačili doslovno i tvrdili su da je Bog stvorio Adama i Evu s gotovim
jezikom spremnim za uporabu; neki su pokušavali prilagoditi biblijski
izvještaj novijim intelektualnim trendovima i tumačili su ga
slobodnije, sugerirajući da je Bog dao ljudima mogućnost da razviju
jezik i pustio ih je da razviju tu mogućnost tijekom vremena. Mnogi od
onih koji su mislili da se jezik razvio tijekom nekog vremena tvrdili su
da je neki oblik gestovne ili znakovne komunikacije sigurno bio korišten
prije govornog jezika.11 Međutim, iako su smatrali da se čovjek možda
na neki način razvio od Stvaranja, kao na primjer u pogledu jezika,
bilo je naširoko prihvaćeno da su ljudi ostali isti moralno i
intelektualno, ili su u stvari nazadovali.12 Prema tome, ideja da je
znakovni jezik prethodio govoru ne bi implicirala inferiornost u okviru
protestantskih stavova. Bila je to, u stvari, oznaka časti.
Nastavnici oralisti krajem 19. stoljeća, međutim,
još su više pozornosti poklanjali toj ideji, i dali su potpuno drukčije
tumačenje njene važnosti. Naraštajima manualaca "prvi
jezik" značio je bliže "stvaranju svijeta". Za
postdarwinističke oraliste to je imalo drukčije konotacije jer je za
njih to značilo bliže majmunima. Ljudi su se razvili, a ne nazadovali,
prema teoriji evolucije, i oni su posljednji proizvod evolucije, a ne
njezin početak. U evolucionističkom dobu jezik kao osobina više nije
bio neodvojiv od ljudske duše, nije bio jedan od neodvojivih atributa
koji su uključivali razum, maštu i svijest, dani čovjeku kod
stvaranja. Jezik je, naprotiv, posebna mogućnost postignuta tijekom
procesa evolucije od životinjskih predaka. Znakovni jezik dobio je
nisko mjesto na ljestvici evolucijskog napretka, niže čak i od
"najdivljijih" govornih jezika i pretpostavljalo se da je
znakovni jezik spona koja povezuje životinje i ljude. "Stvorenje
od kojeg se razvio čovjek s jedne strane i majmun s druge strane"
vjerojatno je koristilo neki oblik i gesta i govora, spekulirao je jedan
autor u časopisu Science (Znanost). Ljudi su "prvo razvili
gestovni govor", ali kasnije ga je zamijenio govor. S druge strane,
"majmuni su stvorili isključivo gestovni jezik".
Lingvisti su na kraju 19. stoljeća često koristili
teoriju koja se zvala "lingvistički darvinizam": inferiorni
jezici su izumrli i u "borbi za opstanak" zamijenili su ih
superiorni jezici, tvrdili su "lingvistički darvinisti".14
Gestovna komunikacija dobila je poziciju gubitnika u začetku. Američki
filolog William Dwight Whitney, na primjer, smatrao je da se ljudska
komunikacija nekad sastojala od "inferiornog sustava… tonova,
gesta, i grimasa"; i kroz "proces prirodne selekcije i
opstanka boljeg glas je pobijedio".
Jezici ranih ljudi, naravno, nisu mogli biti proučavani
izravno – nije ostao nijedan fosil s upisanim govorom, gestom ili
izrazom lica. Ipak, antropolozi su krajem 19. stoljeća počeli gledati
na takozvane "rase divljaka" kao na primjere ranijih stadija
evolucije. Pretpostavljajući linearni evolucijski progres, opisali su
ih – Afrikance, američke Indijance, australske domoroce i druge –
kao "žive fosile" koji su ostali iza kultura koje su se brže
razvijale. To je pružilo prividno sredstvo za proučavanje
"ranih" kultura i jezika.
Ugledni je britanski antropolog Edward B. Tylor, na
primjer, zapisao u svojim Reserches into Early History of Menkind (Istraživanjima
rane ljudske povijesti) da "divljaci i polucivilizirane rase prate
svoj govor ekspresivnom pantomimom puno više nego nacije više
kulture" što je za njega značilo da su "u ranim stadijima
razvoja jezika… geste imale važnost kao sredstvo izražavanja, što
se u uvjetima visokoorganiziranoga jezika izgubilo". Iako je Tyler
bio vrlo zainteresiran za znakovni jezik, poznavao je britanski znakovni
jezik i imao je prijatelje koji su bili gluhi, ipak je pristajao uz
evolucijske pretpostavke da je znakovni jezik primitivan i zato
inferioran oblik komunikacije.
Garrick Mallery, umirovljeni pukovnik vojske SAD-a,
proučavao je sjevernoameričke Indijance za Odsjek etnologije
Smithsonian instituta. On je bio vjerojatno najveći stručnjak za
indijanski znakovni jezik, a njegovi su članci i predavanja ponekad
bili objavljivani u Ljetopisu gluhih u SAD-u. Zajedno s drugim
antropolozima smatrao je da je, iako rani ljudi nisu koristili isključivo
gestovni govor, "oralni govor ostao nerazvijen dugo nakon što je
gesta već postala umijeće". Iako je Marelly povezivao znakovni
jezik s nižim stadijima evolucije, ipak se iskreno divio znakovnom
jeziku i poštivao ga je. Branio je uporabu znakovnoga jezika od optužaba
da domoroci koriste geste samo zato što im je govorni jezik manjkav.
Ustrajno se borio protiv raširene teorije istraživača koji su tvrdili
da neki domorodački jezici nisu dovoljno razvijeni da bi omogućili
komunikaciju u mraku. On je tvrdio da je uporaba znakovnoga jezika
vezana uz raštrkanost govornih jezika u određenom kraju –
"koliko se broj dijalekata u određenom kraju smanjuje, tako se
smanjuje i uporaba geste" – budući da je vjerovao da je prvotna
uporaba znakovnog jezika međuplemenska komunikacija. Ipak, za Malleryja
je prijelaz na govorni jezik bio jasan pokazatelj ljudskog napretka. Na
primjer, izum pisma utjecao je na to da ljudi "govore dok pišu"
i zato su manje gestikulirali, smatrao je Mallery. Spekulirao je da su
gestovni znakovi bili najrašireniji među onima koji su se bavili lovom
– "najvažnijim poslom svih divljaka" – jer im je bilo
potrebno zbog prikradanja, a kasnije su ih jednostavno koristili zbog
navike. Za Mallerya je bilo neprijeporno da je uporaba gesta bila
"obrnuto proporcionalna općoj kulturi". Zaključio je
tvrdnjom da je "najupadljiviji kriterij" za razlikovanje
"civiliziranih" i "divljih" ljudi "bogatstvu i
preciznosti oralnoga jezika, i komunikacije gestama koje su nekada,
vjeruje se, bile dominantne u komunikaciji, a sada su koriste u manjoj
mjeri".
Ipak, Mallery nije mislio da su znakovni jezici
inferiorniji ili inherentno primitivniji – naprotiv, tvrdio je da se
njima može izraziti bilo koja misao kao i na govornom jeziku. Skoro sto
godina nakon što su suvremeni lingvisti ponovno otkrili znakovni jezik
i počeli se njime ozbiljno baviti, Mallery je sa sigurnošću govorio o
"konkluzivnom dokazu da je znakovni jezik pravi jezik". Međutim,
njegov argument je bio da su znakovni jezici povijesno indiferentni, to
jest da su relativno nerazvijeni jer su manje u uporabi u skorašnje
vrijeme od govornih jezika.
Tu distinkciju između inherentne i povijesne
inferiornosti, međutim, poznati pisci i kritičari znakovnoga jezika u
obrazovanju gluhih rijetko su uzimali u obzir. Za većinu je to bio
inferioran jezik inferiornih ljudi. Jezik koji upotrebljavaju gluhi
postajao je u javnom mišljenju sve više povezivan s jezikom
"divljaka". Citati kao što su onaj Edwarda Tylora o
"gestovnim znakovima divljaka i gluhonijemih" postao je
zajednička referenca popularnih i znanstvenih publikacija. I sam je
Darwin pisao o gestama kao obliku komunikacije koju "koriste
gluhonijemi i divljaci". Nakon što je ustvrdio da je znakovni
jezik bio "svekoliko premoćan u stadijima društvene evolucije
kada su ljudi još bili divlji," Mallery je pretpostavio da su
"spiljski" ljudi vjerojatno komunicirali "na isti način
kao što to čine Indijanci i gluhonijemi" danas. Jedan autor članka
u časopisu Science napisao je da su znakovne jezike koristili
"manje kulturna plemena, dok govorni jezik možemo vidjeti u
civiliziranijih plemena u njegovu najvišem stupnju razvoja", a
zatim je dodao da se znakovni jezik koristio u obrazovanju gluhonijemih.
"Gestovni jezik je zakržljao i nestaje", zaključio je.
Reporter New York Evening Posta napisao je u članku o obilnom
gestikuliranju talijanskih emigranata sljedeće: "Budući da je
znakovni jezik raširen među divljacima, filozofi tvrde da je"
uporaba gestikulacije s govorom ili umjesto njega "znak slabe
intelektualne moći i civilizacija to mora ostaviti za sobom".
Istaknuo je i činjenicu da gluhe osobe i američki Indijanci također
koriste geste u komunikaciji.
Čovjek bi mogao očekivati da se u literaturi o
gluhima može naći nešto konkretno o životu gluhih. Međutim, i ovdje
je povezanost znakovnoga jezika s ljudima koje su smatrali inferiornima
obojila cijelu raspravu, dok su se učitelji oralisti jadali kako je
znakovni jezik "svojstven za plemena na niskom stupnju
razvoja". Gardiner G. Hubbard, predsjednik Clarke instituta za
gluhonijeme, jedne od prvih oralističkih škola, žalio se da je
znakovni jezik gluhih osoba "sličan jeziku sjevernoameričkih
Indijanaca i Hotentota u Južnoj Africi". J. D. Kirkhuff iz
Pennsylvania Instituta dokazivao je da je "čovjek kad je izašao
iz divljaštva, odbacio korištenje geste za izražavanje svojih
misli" – iz toga slijedi da i gluhe osobe trebaju odbaciti gestu
i oslonti se na učitelje koji će "osloboditi gluhe od njihove
ovisnosti o gestovnom jeziku". Vodeća oralistica u Engleskoj
Sussana E. Hull napisala je u članku u American Annals od the Deaf
(Ljetopisu gluhih u SAD-u) da je uporaba znakovnog jezika u obrazovanju
gluhe djece "guranje te djece natrag u povijest do ranog stadija naše
rase" jer je govorni jezik "kruna povijesti". Budući da
je to jezik "američkih Indijanaca i drugih divljih plemena"
upitala je: "Hoće li naši sinovi i kćeri ovog devetnaestoga
stoljeća biti zadovoljni time?"
Teorija po kojoj je govor u evolucijskoj utakmici
zamijenio znakovni jezik bila je toliko raširena da je oralistica Emma
Garrett, pozivajući se na to, mogla već 1883. napisati: "Ako je
govor bolji od barbarskih znakova za ljude koji čuju, onda je bolji i
za gluhe; budući da je pogodniji, govor je opstao".
Manualisti su, naravno, bili svjesni, da američki
Indijanci koriste znakovni jezik. U stvari, delegacije Indijanaca
povremeno su gostovale u školama za gluhe gdje su razgovarali s đacima
i učiteljima pomoću pantomimskih znakova. Jednom prigodom, 1873. u
Pennsylvania Institutu "zamijećeno je", kako je to Mallery
objasnio, "da su znakove gluhonijemih Indijanci puno bolje
razumjeli nego što su gluhonijemi razumjeli Indijance, a potonji su
bili puno vještiji u pantomimi". Mallery je smatrao da to nije
iznenađujuće "ako se uzme u obzir da je ono što je Indijancima
samo pomoćno sredstvo… gluhonijemima prirodan način izražavanja".
Međutim, dok su manualisti često uspoređivali
znakovni jezik gluhih sa znakovnim jezikom američkih Indijanaca, u isto
su vrijeme bili skloni usporediti ga i s razvijenom umjetnošću
pantomime koju su gajili stari Rimljani, ili se osvrnuti na sintaktičke
osobine koje znakovni jezik dijeli s latinskim, grčkim, hebrejskim, ili
kineskim. Ni jedna od tih usporedaba nije imala za cilj podcjenjivati
znakovni jezik, već su tu jednostavno bili dokazi da je gestovna
komunikacija bila sposobnost "koju je priroda podarila čovjeku ma
gdje se on nalazio, bio divljak ili civiliziran".
Ako izgleda da je znakovni jezik bio više
upotrebljavan u prošlosti nego danas, to za manualiste nije bio znak
inferiornost, za razliku od naraštaja oralista. Kada su se manualisti
pozivali na napredak, mislili su na socijalni napredak, sabiranje znanja
i spoznaja, a ne razvoj fizičkih i intelektualnih moći ljudi. Harvey
Peet ustvrdio je 1855. pred svojim kolegama: "Mi u svojoj
filozofiji ne pronalazimo razlog za odbacivanje nauka Svetog pisma da je
prvi čovjek bio umno i tjelesno savršeniji od svojih potomaka. Neke
rase ljudi ponekad napreduju, ali u drugim slučajevima na užasan način
nazaduju. U najmanju je ruku filozofski ispravno pretpostaviti da su
inferiorne rase ljudi degenerirani potomci superiornih rasa, kao što je
ispravno pretpostaviti suprotno".
Jedna od povijesnih teorija tog naraštaja bila je da
je civilizacija vjerojatnije rasla i padala, nego da je stalno išla
uzlaznom putanjom; jezici i narodi nisu se razvijali sve više i više
tijekom vremena, nego su imali svoje "rođenje, rast i vrhunac, kao
i hebrejski jezik, na primjer, ili veličanstveni jezici Grčke i
Rima". Jezici se ne mogu razvijati unedogled, jer "svaki jezik
ima tendenciju promijene, propadanja i potpunog izumiranja isto kao i živi
organizam". Primjeri sanskrta, hebrejskog, grčkog i latinskog
jezika dokazi su da se svi jezici tijekom vremena mijenjaju i konačno
"ih pogađa sudbina smrti i tišine koja jednako čeka govornika i
govor". Jezici su se promijenili, ali isto tako kao što napreduju,
mogu i propadati; nema osnove za tvrdnju da su sadašnji jezici bolji od
prošlih.
Amerikanci koji su postali punoljetni krajem 19.
stoljeća gledali su na drukčiju prošlost od ove. Budući da se za
znakovni jezik pretpostavljalo da je trebao odavno biti potisnut od
govornoga jezika, prema njihovu je mišljenju bio inferioran. Kao takav
zaslužio je da izumre. Jedan je oralista, 1897., ukazujući na to da su
manualisti često spominjali sličnosti između znakovnih jezika američkih
Indijanaca gluhih osoba, rekao da on ne bi "dovodio u pitanje
istinitost te tvrdnje niti bi nijekao da ona ništa ne vrijedi". On
bi toj tvrdnji, međutim, pripisao puno drukčije značenje nego njegovi
prethodnici. Dok "divlje rase ljudi imaju sustav znakova uz pomoć
kojeg međusobno komuniciraju," rekao je, "mi smo zasigurno
dostigli period zemaljske povijesti u kojem možemo odbaciti oruđa
divljaka". Zbog "napretka u prosvjećivanju" škole su
"sada, na sreću, u mogućnosti dati našoj gluhoj djeci bolje
sredstvo komunikacije s ljudima od onih kojima se koriste američki
Indijanci i afrički divljaci". I upravo tako kako je u naprednim
civilizacijama govor zamijenio znakovni jezik, tako je i uporaba
znakovnoga jezika u obrazovanju gluhih – "kao i sve ideje vremena
kada je čovjek bio slabije razvijen" – zbog napretka nepotrebna.
Ako su oralisti povezivali znakovni jezik s
Afrikancima, što su tek činili kad su susreli gluhog Amerikanca afričkog
podrijetla? Teško je naći bilo kakvu informaciju o obrazovanju crne
gluhe djece - o toj temi se na sastancima, školskim izvještajima i u
literaturi o obrazovanju rijetko govorilo. Međutim, na jugu SAD-a je
bilo barem škola za gluhu crnu djecu, koje su kao i škole za djecu
koja čuju, bile segregirane, u kojima, jasno, oralizam nije bio
primjenjivan kao u školama za bijelce.
Na konvenciji za američke instruktore gluhih, na
primjer, nakon što je predstojnik Instituta za gluhonijeme i slijepe
Sjeverne Karoline dao izvještaj o novom oralističkom programu u školi,
pitali su ga: "Je li u instituciji učinjen ikakav pokušaj da se
poučava crnu djecu?" Predstojnik je odgovorio: "U odvojenoj
zgradi, kilometar i pol od glavne zgrade, nalazi se 30 crne djece… s
posebnim učiteljem koji je zadužen za njih. Tu djecu nismo poučavali
niti ih za sada planiramo poučavati".
--------------------------------------------------
Napomene o autorskim
pravima:
Izvadak iz knjige "Forbidden Sign: American
Culture and the Campaign against Sign Language", Duglasa C.
Bayntona, izdao je University of Chicago Press. © 1996. University of Chicago Press.
Sva prava su pridržana. Ovaj tekst može se koristiti i davati drugima
u skladu sa zakonom o autorskim pravima u SAD-u i može se pohraniti i
redistribuirati u elektroničkom obliku, uz uvjet da se objavi i cijela
napomena, uključujući i informaciju o pravima izdavača, i uz uvjet da
se obavijesti University of Chicago Press i da se za pristup ovim
podacima ne vrši naplata. Pohranjivanje ili ponovno objavljivanje ovog
teksta u drugim oblicima, u bilo kojem mediju, zahtijeva pristanak
autora i University of Chicago Pressa.
Preveo: Jerko Ban
|