Novi sluh
Petra Podhorsky-Lončarić
Normalno sam čula do 12. godine, nakon meningitisa uz slušni aparat i slušnom rehabilitacijom uz očitavanje sa usana postizala sam vrlo dobre rezultate, završila Osnovnu školu do kraja, srednju Primijenjene umjetnosti kao tekstilni dizajner i Filozofski fakultet kao dipl. etnolog i polonist (diplomirala sam poljski jezik i književnost). Komunikacija s okolinom bila je vrlo otežana, pogotovo u skupini sa više ljudi, s nepoznatima sam bila nesigurna. U obiteljskom krugu je bilo najlakše, ali i tada teško, ponekad sam se osjećala i u obitelji kao strankinja, unatoč velikom naporu roditelja, sestara i prijatelja. razgovor telefonom bio je gotovo nemoguć, kako sam hvatala samo niske tonove, čula bih riječi kao mama, tata, dobro, ne, da, bok, no i tad bi ih pomiješala (npr. mama i tata, ne i da kao i muške i ženske glasove). Danas, nakon gotovo 9 mjeseci od operacije i gotovo 8 mjeseci od prvog postavljanja vanjskog dijela umjetne pužnice, nakon 5 fittinga, uz vježbe i postepeno privikavanje na zvukove - osjećam veliko poboljšanje. Pokazali su se odlični rezultati, naročito u slušanju bez očitavanja. Naravno, i dalje po navici pri razgovoru očitavam sa usana, no nepoznate ljude, dječji i telefonski govor čujem barem 85%.U proljeće su me iznenadile ptičice čiji bi pjev čula prije uz stari aparatić samo pri apsolutnoj tišini okoline i uz najjaču postavljenu jakost aparatića. Dječji glasovi su mi toliko jaki da me ponekad zaboli glava, promet je bučan, lavež psa kao i prije gromak, no zvučniji, kucanje tipki ugodan, šapat čujan (kolege u knjižnici primjećuju da tiše i odmjerenije govorim). Muziku također dobro čujem, no na žalost premalo eksperimentiram s njom, makar sam zvuk gitare čula već fino i pri prvom fittingu, razaznajem različite glasove (muške i ženske, različite instrumente, intonaciju….). Pri drugom fittingu odslušala sam svoje prvo predavanje, na Stručnom usavršavanju knjižničara – čak se u zadnji čas prijavila na njega jer nitko nije očekivao, pa ni ja, da ću do tada čuti…. Telefoniram češće, dosta uspješno, trema od telefoniranja se pomalo izgubila. 20 godina je puno vremena, mnogi kontakti izgubljeni, oslabljeni i nikad postignuti, no i vrlo malo s obzirom na to koliko je moj sluh napredovao u zadnjih 8 mjeseci. Nadam se još samo da ću probuditi tu pospanku, ostatak čujuće mene, i početi se više interesirati za vanjski svijet, svjesno se uključivati u razgovor, koncentriranije pratiti i motriti… jer vanjski svijet je tako bučan, grub, prijeteći, zahtjevan, odgovoran. Onaj unutarnji je vrlo ugodan, topao, zaštitnički, brižno građen svih ovih godina. Utočište je izgrađeno i mogu mu se uvijek vratiti, bilo kada, bilo gdje, jedinim malim pokretom po prekidaču mog sadašnjeg aparatića. Naći zlatnu sredinu pravo
je umijeće. Zadovoljna sam i zahvalna svima onima koji su sudjelovali u
mojem novom preporodu: liječnicima, rehabilitatorima, roditeljima,
sestrama, prijateljima, kolegama, kolegama-prijateljima-s pužnicom i
mojim kćerima – starija kći mi aparatić dodaje ujutro kad se budim, a
mlađa pazi kad se ljuljamo da “api” ne padne. I one su prihvatile novog
člana obitelji. Subjektivno, vrlo sa zadovoljna, objektivno, mogla bih postići još mnogo bolje rezultate, no to ostavljam vremenu. Doživjela sam dosta veliku promjenu, zaokret, a svemu se treba prilagoditi postepeno. Čujem šuškanje vrećica, trenje hlača u hodu, škriputanje šljunka, zvuk automobilskog motora (prepoznajem karakteristični zvuk VW motora), lagano zatvaranje vrata u daljini, zvonjavu telefona, portofona (sve visoke zvukove), koje prije nisam mogla čuti. Ponekad su okolni zvuci
preglasni, tako da mi smeta pri slušanju govora. Dječja vriska i buka
prometa je skoro nepodnošljiva. U gluhom društvu zovu me «čujuća»
Petra – to me uvijek samo podsjeti kako je jednooki među slijepima –
kralj. |
